Vojislav Savić: Za njih to nije samo sport

Svjetsko prvenstvo u fudbalu je odlično došlo da američki sportski novinari, a i javnost, svojim očima vide kolika je snaga fudbala, pravog fudbala, kao globalno najrasprostranjenije sportske igre. Jedan od razloga zašto je fudbal toliko popularan može biti i u tome što podrazumijeva minimalne infrastrukturne uslove. Svaka livada, školsko igralište, svaka ulica i aleja mogu postati fudbalski teren ako imaš 4 ruksaka da napraviš dva gola, ili 4 cigle. Jednostavna pravila i neograničena dječija mašta omogućavaju fudbalu da uđe u našu svijest i da nas zauvijek okupira svojom ljepotom i neograničenim mogućnostima distribucije lopte, sve dok ne završi u mreži protivnika.

Ostali sportovi uglavnom zahtijevaju više ulaganja, i zato su vezani uglavnom za škole i univerzitete jer je za njihovo upražnjavanje neophodna sportska dvorana. Ili barem betonirana površina sa postavljenim koševima, mrežama za odbojku, golovima za rukomet itd. Potreba za igrom, naročito u radnom djetinjstvu, a značajno manje i u zrelom dobu, samo u drugim formama, jedan je od najvažnijih poriva koje nastojimo zadovoljiti. Koliko puta su nas roditelji natjerali u kuću da jedemo, jer u igri zaboraviš na glad, na žeđ, na fiziološke potrebe.

Međunarodna takmičenja imaju posebnu draž. Čak i u vrijeme najmračnijeg doba globalističke dominacije, Olimpijske igre i svjetska prvenstva su bila dokaz koliko je ljudima bitno da svoju zemlju i svoju zastavu predstave u najboljem mogućem svjetlu. Ponos, čast, hrabrost, volja, svi oni drevni motivi koje se vijekovima prenose kroz sve svjetske jezike i kulture sada se prenose na fudbalski teren i bude u nama nagoni za koje nismo znali ni da postoje.

E sad da na red dolazi i nešto manje prijatna tema - nastup reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu u Americi. Odmah da se ogradim, neću pričati o njihovoj igri na terenu niti o fudbalu, nego onome što se dešava sa druge strane ekrana, po mračnim ćoškovima tvitera i ostalih društvenih mreža, ali i o pitanju redefinisanja identiteta jednog naroda.

Poslednji put kada je BiH nastupila na svjetskom prvenstvu bilo je to 2014. godine, u Brazilu. Navijači BiH ga pamte po onom čuvenom ofsajdu protiv Nigerije i to je u njihovoj javnosti postalo nešto kao Mijatovićeva prečka u srpskoj javnosti. Mada, meni lično je veća trauma promašena trojka Dobrića u polufinalu OI protiv Amerike, ali o tome drugom prilikom.

Pokušao sam potražiti fotografije sa tribina tada, ali i živo se sjećam, da je ikonografija navijača BiH bila mnogo više prošarana zastavama BiH, one vartolike plavo žute čet dži pi ti zastave. Od 2014. je mnogo vode proteklo Vrbasom, Savom i Neretvom, i mnoge stvari su se nepovratno promijenile, na političkom i društvenom planu. Etnička distanca je, zbog toksičnog djelovanja međunarodne zajednice i pokušaja nasilne unitarizacije, nikad veća. Imali smo zabranu Dana Republike, referendum, proteste, politička suđenja, državne krize, potjernice, sankcije pa skidanje sankcija, desila se kompletna jedna netfliks serija od 5 sezona u međuvremenu. I nakon toga - normalno da više ništa nije isto.

Novinar i prijatelj Žarko Marković je u izjavi za Dojče vele kazao da je za razliku od 2014. kod Srba došlo do promjene u smislu da su tada aktivno navijali protiv, a sada više kao da vlada neka ravnodušnost. Primarno se navija za Srbiju i to je jedina reprezentacija zbog koje vlada potpuni muk na ulicama gradova Republike Srpske dok igra.

Kod Hrvata je taj odnos ambivalentan, prvenstveno se navija za Hrvatsku, za BiH može i ne mora, ima slučajeva i jednih i drugih. Funkcioneri iz HDZ-a će uvijek kurtoazno podržati reprezentaciju BiH.

Međutim, zbog velikog uspjeha samim plasmanom na prvenstvo u kojem su izbacili Italiju, kod Bošnjaka euforija probija plafon, što je potpuno razumljivo, a svaka sljedeća utakmica, zaključno sa ovom protiv Katara, tu atmosferu katapultira u stratosferu. Ono što zapada za oko je da su i sami Bošnjaci odustali od pokušaja nekakve artificijelne integracije Srba i Hrvata u taj BiH karavan, sportski pa i bilo koji drugi. Ikonografija na terenima je potpuno bošnjačka, dominiraju zastave sa ljiljanima, a kad se ne pjeva Halidova nezvanična himna, pjevaju se ratne pjesme i pjesme koje se vrte oko bošnjačkog, ili muslimanskog identiteta. I mislim da je to dobro, da je to pošteno, prije svega. Kao da nam poručuju - ne trebate nam i ne morate ni navijati ni igrati.

Dodao bih ovdje deluzivne beograđane koji u reprezentaciju BiH projektuju svoje ideje o Sarajevu iz 80-ih, Sarajevu Neleta Karajlića i Emira Kusturice, Davorina Popovića i Bijelog dugmeta. Romantizacija BiH u glavama “građana sveta” posljedica je nekoliko stvari, ali prije svega elementarnog nepoznavanja istorije i političkih prilika, sa jedne strane, i kriptovane jugonostalgije koja je preživjela u njihovom kolektivnom softveru na koji su svi prikačeni. Ali kao i uvijek, hladan tuš ih uglavnom dočeka negdje iza ćoška, a paljenje srpskih zastava i otimanje zastave na stadionu su došli brže nego mitski japanski voz.

Neko je na tviter okačio masu kako nosi zastave sa ljiljanima i sa pratećom bakljadom, pjesmama i napisao “nama ovo nije samo sport”, što ne bi bilo čudno da se meni nije nakačila gomila bošnjačkih naloga kada sam praktično isto to napisao - nije ovo samo stvar sporta nego i redefinisanja jednog nacionalnog identiteta.

I vjerujem da bi se kod Srba u BiH mogla postići neka vrsta tihe simpatije prema momcima koji trče na terenu i ginu, trude se, sa realno skromnim mogućnostima u odnosu na konkurenciju, da van terena nema napornih šovinista koji svaku pobjedu slave tako što dođu i trljaju na nos uspjehe BiH kao da se inate. Tako se proizvodi kontraefekat. Pakao interneta i depersonalizovane komunikacije omogućava svakom đavolu da se kroz prste nekog napuklog mozga provuče do tastature.

Fudbal, na kraju krajeva, ostaje i dalje samo igra. I dalje ćemo da navijamo i gledamo naše reprezentacije, sportske klubove, da sa njima doživljavamo nervne slomove i proživljavamo euforije. Ali ono što se desilo i što se dešava van terena mijenja i definiše odnos prema BiH, kako kod Srba i Hrvata, ali u ovom slučaju, vrlo izraženo i kod Bošnjaka. I to što su karte otvorene, to je najbolje što nam se svima moglo desiti.