Potvrđeno: Zabilježen najekstremniji divlji talas u istoriji

Nedavno je potvrđeno da je taj vodeni zid, visok poput četvorospratnice, bio najekstremniji takozvani „divlji talas“ ikada zabilježen, piše N1 Slovenija. Statistički gledano, takav fenomen javlja se jednom u 1.300 godina.

Da nije bilo mjerne plutače, za ovaj talas vjerovatno se ne bi ni saznalo. Naučnici još nemaju konačan odgovor na pitanje šta uzrokuje ovako ogromne talase, za koje se vjeruje da su potopili brojne brodove, ali nova otkrića bude nadu da bi se u budućnosti mogli predviđati.

Ekstremno veliki talas zabilježen je 17. novembra 2020. godine. Okomite isprekidane linije označavaju grupu talasa unutar koje se pojavio ekstremni talas. (a) Visina površine mora. (b) Spektrogram visine površine mora izrađen pomoću Morleovog talasića. (Gemmrih i Cikon, Scientific Reports, 2022.)

Ogromni talasi više nisu samo pomorske legende

Vijekovima su se priče o ogromnim talasima smatrale dijelom pomorskog folklora. To se promijenilo prvog dana 1995. godine, kada je naftnu platformu Draupner, udaljenu oko 160 kilometara od norveške obale, pogodio talas visok gotovo 26 metara.

Taj događaj doveo je u pitanje tadašnje naučne modele kretanja talasa. Od tada je zabilježeno još nekoliko desetina takvih talasa, koji su u stručnoj literaturi dobili naziv rogue waves, odnosno divlji ili nepredvidivi talasi.

U tu kategoriju spada svaki talas koji je najmanje dvostruko viši od okolnih. Talas Draupner bio je visok 25,6 metara, dok su talasi oko njega dostizali 12 metara. Talas kod Uclueleta bio je, međutim, gotovo tri puta viši od okolnih talasa.

Grafički prikaz mjerenja visine talasa Draupner. Nagli skok u sredini označava najveću visinu talasa.

„S obzirom na odnos visine u poređenju sa okolnim talasima, talas kod Uclueleta vjerovatno je najekstremniji divlji talas ikada zabilježen“, objasnio je fizičar Johanes Gemmrih sa Univerziteta u Viktoriji.

Dodao je da je do sada zabilježeno tek nekoliko takvih talasa na veoma uzburkanom moru, ali da nijedan nije bio ovakvih razmjera.

Nerazjašnjen nastanak i stvarna opasnost

Istraživači i dalje pokušavaju da shvate kako nastaju divlji talasi kako bi ih mogli bolje predviđati. U tu svrhu mjere ih u realnom vremenu i proučavaju uticaj vjetra pomoću računarskih modela.

„Divlji talasi su nepredvidivi, a ogromna snaga tih vodenih zidova čini ih izuzetno opasnim za pomorske aktivnosti i ljude“, rekao je Skot Biti, izvršni direktor instituta MarineLabs, koji postavlja mjerne plutače u okeane.

Takvi talasi mogu izazvati veliku štetu u pomorstvu, oštetiti vjetroelektrane na moru ili naftne platforme. Ako su dovoljno veliki, mogu biti opasni i za ljude na obali. Talasi kod Uclueleta i Draupnera, srećom, nisu izazvali veću materijalnu štetu niti ljudske žrtve.

Ipak, danas se pretpostavlja da su neki brodovi koji su nestali sedamdesetih godina prošlog vijeka potonuli upravo zbog takvih iznenadnih talasa. Pronađene olupine izgledale su kao da ih je uništio jedan silovit udarac.

Iako bi to neke moglo navesti na razmišljanje o mogućem rješenju zagonetke Bermudskog trougla, takvi zaključci nemaju naučnu potporu.

Mogu li se divlji talasi predviđati u budućnosti?

Pitanje je da li će divlje talase ikada biti moguće pouzdano predviđati. Napori u tom smjeru ove godine dobili su novi zamah.

U februaru je grupa istraživača, predvođena naučnicima sa Univerziteta Južne Floride, u časopisu Ocean Science objavila novu analizu. Uporedili su višegodišnje podatke sa mjernih plutača sa globalnim modelima za prognozu stanja na moru.

Utvrdili su da ti modeli sistematski potcjenjuju ekstremne visine talasa jer ne obuhvataju veliki dio rijetkih, izuzetno visokih talasa koje plutače bilježe u prirodi. Studija je takođe pokazala da pojava divljih talasa nije potpuno slučajna.

Najčešće se javljaju zimi, a najviše ih je zabilježeno uz zapadnu obalu Sjedinjenih Američkih Država i u sjevernom Atlantiku. To znači da sjeverozapadni dio pacifičke obale Sjeverne Amerike, gdje je nastao i talas kod Uclueleta, spada u područja sa najvećim rizikom.

Istraživači su u podacima otkrili i mogući rani znak upozorenja. Kod približno tri četvrtine proučavanih talasa, neposredno prije njihove pojave, uočeno je izrazito smanjenje uređenosti talasanja, što je naučni izraz za povezanost između vrhova i dolina talasa.

Nakon toga uslijedio je brz porast te uređenosti.

Naučnici se nadaju da bi se ovaj obrazac u budućnosti mogao iskoristiti za razvoj alata koji bi omogućili predviđanje divljih talasa u realnom vremenu.

(Indeks)