Potresna prisjećanja na monstruoznosti ustaša: Tjerali su nas da gledamo zaklanog čovjeka

Nakon neprijateljske ofanzive u junu 42. godine srpsko stanovništvo spas je tražilo u bjekstvu na Kozary.

Kolone civila i nevine djece ubrzo su se našle u njemačkim i ustaškim rukama. Dragomir Madžar jedan je od rijetkih živih svjedoka golgote. Njegovo sjećanje i danas ne blijedi.

"Nas je uhvatilo na Velikoj Gradini gore i još naroda dosta i stoka naša i to sve, i odozgo Nijemci su nas zarobili i predaju nas ustašama, i ustaše su nas gonile ozgo do Macura i tu kad je prva kuća iz Kozare izlazeći ovdje na Patriju tu su nas stoji ustaša, zaklali su čovjeka prislonili uz plot i on stoji i nama viče da samo gledamo tamo u tog zaklanog čovjeka, i malo sišli dole od Macura i okrenuli u Mlječanicu, ljude naprijed i djecu. Nas je tu djecu i majke, jauče se staro nejačko, oni ko god je ostajao zadnji tuku", prisjeća se Dragomir za ATV.

Djeca svih uzrasta bila su meta genocida sprovedenog u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. sudbina najmlađih žrtava izdvaja se po obimu koji prevazilazi čak i vojne gubitke.

"Pogotovo je Kozara bila strašna što se tiče dječijih žrtava jer je preko 13 hiljada đece samo s područja Kozare stradalo, ako uporedimo sa poginulim partizanima kojih je bilo blizu 10 hiljada, djece je daleko više stradalo od onih ljudi koji su učestvovali u borbama, i naravno jedan dio djece je stradao u partizanskim jedinicama ali se oni računaju u vojne žrtve", kaže Boris Radaković, istoričar.

Iako su prošle decenije od tragedije koja je pogodila Potkozarje, imena najmlađih žrtava i danas se izgovaraju sa istim bolom. Upravo zato Macure ostaju mjesto sjećanja i opomene da nevine dječije žrtve nikada ne budu zaboravljene.

"Nažalost na ovim našim prostorima desili su se ratovi, nažalost uvijek naše komšije sa kojima se najbolje poznajemo bili su na suprotnoj strani istorije. I zato poruka je naša da razgovaramo, da nam se ne ponovi zločin, jer zločin je težak i na jednoj i na drugoj i na trećoj strani", priča Ranko Kolar, načelnik Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu grada Prijedora.

Ostajala su djeca bez roditelja, i roditelji bez djece. Umiralo se i od zlostavljanja i od gladi. Umjesto dječije igre i bezbrižnog odrastanja ostali su spomenici i sjećanja koja traju više od osam decenija.

Nema te njive ni imanja na ovim krajevima gdje se i danas kosti stradalih ne mogu iskopati ako bi se zemlja malo dublje zaorala.

"Stradanje djece, vitlejemsko stradanje djece, stradanje djece kroz istoriju, danak u krvi je oono što se zove surovost onih koji su živjeli i dolazili 40-ih godina da donese novi svjetski poredak. Imali su izgleda za izazov neke male klince koji su živjeći na ovim prostorima čak i bez opanaka predstavljali za njih nešto što je neprihvatljivo. I danas, a moglo bi se skoro svaki dan ovdje u Knešpolju ispod Kozare pronaći i simbolizovati neki događaj, jer nema te njive i prostora ovđe gdje nije arem neko ubijen i neko sahranjen", kaže nam Željko Jevđenić, paroh knežički.

Na ovom mjestu počivaju žrtve jednog od najtežih stradanja u Potkozarju, djece koja nisu imala priliku da odrastu. Zato, ovo mjesto nije spomenik, nego opomena i borba za istinu. Iz Macura je još jednom poslana poruka : žrtve nikada ne smiju biti zaboravljene.