Dragan Dakić: Genocid?

Toliko je grenlandskih žena do kraja 1972. godine imalo postavljen intrauterini uložak. Bila je to približno polovina svih žena reproduktivne dobi na Grenlandu. Broj ne govori ništa. Među ženama su bile i djevojčice od trinaest i četrnaest godina. Mnoge nisu znale šta im se radi. Neke nisu pristale. Neke su pristale pod pritiskom, iz pozicije ranjivosti onoga nad kim se vrši vlast.

Istovremeno, stopa plodnosti na Grenlandu pala je sa oko sedam djece po ženi 1966. godine na približno 2,3 djeteta 1974. godine (Džekson, 2026).

Može li se sve to svesti na medicinsku zloupotrebu? Na povredu prava pacijentkinje? Na ružnu epizodu kolonijalne modernizacije za koju su dovoljni izvinjenje i novčana naknada? Ili je Danska na Grenlandu nametala mjere namijenjene sprečavanju rađanja unutar jedne etničke grupe i počinila genocid?

U ovom posljednjem pitanju već je sadržan jezik Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Polovina žena

Arhivska dokumentacija pokazuje da je između 1966. i 1970. godine približno 4.500 grenlandskih žena i djevojčica bilo obuhvaćeno programom kontrole rađanja kojim su upravljali danski ljekari. Nezavisni ekspertski izvještaj Dorou i Kalen daje još potpuniju sliku. Prije 1968. godine uložak je bio postavljen kod najmanje 684 žene. Do 1. januara 1969. broj je porastao na 1.766, do kraja 1970. na 3.821, a do kraja 1972. na 5.737 žena. Autorke upozoravaju da je, zbog nepotpune registracije, i to vjerovatno konzervativna procjena (Dorou i Kalen, 2026, par. 289-292).

Istraživačkoj grupi su 354 žene prijavile 488 incidenata povezanih sa kontraceptivnim postupcima. Od 410 slučajeva postavljanja uloška, u 300 su žene navele da nisu dale pristanak. U još 47 slučajeva pristanak je dat u okolnostima koje dovode u pitanje njegovu valjanost, dok za 63 slučaja nije bilo dovoljno podataka. Približno trećina žena i djevojčica imala je četrnaest godina ili manje, a više od polovine nije bilo punoljetno. Zabilježena su i 43 slučaja upotrebe sredstva Depo-Provera, uglavnom nad mladim ženama i djevojčicama (Dorou i Kalen, 2026, par. 292).

Demografski efekti svega ovoga nisu bili sporadični. Između sredine šezdesetih i sredine sedamdesetih godina stopa plodnosti smanjena je sa 6,5-7,5 na oko 2,5 djece po ženi. U poređenju 82 jurisdikcije tokom perioda 1960-1972, Grenland je imao najveće apsolutno i relativno smanjenje plodnosti (Dorou i Kalen, 2026, par. 289-293).

Ni cilj nije bio potpuno skriven. Danske vlasti su rast grenlandske populacije posmatrale kao ekonomski i socijalni problem. Smanjenje plodnosti predstavljano je kao uspjeh programa jer je, navodno, umanjivalo troškove stanovanja, školstva, socijalnih usluga i brige o djeci. Medicinski izvori govorili su o kampanji, aktivnom motivisanju, pa i energičnom ubjeđivanju žena da prihvate uložak. Ministarstvo za Grenland je već 1969. godine izrazilo zabrinutost zato što je za manje od dvije godine približno 25% žena između 15 i 49 godina dobilo uložak, iako je bilo malo spontanih zahtjeva za takvom kontracepcijom. Delegaciji Ministarstva je 1972. saopšteno da neke žene nisu razumjele šta im se radi. Danska administracija je 1974. već predviđala mogućnost međunarodne kritike zbog oštrog smanjenja grenlandske populacije. Praksa ipak nije blagovremeno zaustavljena (Dorou i Kalen, 2026, par. 317-319).

Sve se to dešavalo u odnosu kolonizatora i kolonizovanih. Grenland je bio danska kolonija do 1953. godine, kada je bez neposrednog referendumskog izjašnjavanja stanovništva uključen u Dansku. Unutrašnja samouprava uvedena je 1979, a grenlandska vlast preuzela je zdravstvo tek 1992. godine. Akt o samoupravi iz 2009. priznao je narod Grenlanda kao nosioca prava na samoopredjeljenje, ali Danska i dalje zadržava međunarodnopravni suverenitet (Dorou i Kalen, 2026, par. 37-43).

Danska je sada usvojila mehanizam naknade od 300.000 danskih kruna po ženi. Upućeno je i izvinjenje zbog sistematske diskriminacije. Naknada i izvinjenje priznaju nepravdu. Ne određuju njenu pravnu prirodu.

Genocid ne počinje isključivo ubijanjem

Član II Konvencije o genocidu ne svodi genocid na neposredno oduzimanje života. Pored ubijanja i drugih nabrojanih radnji, genocid može biti izvršen i „nametanjem mjera namijenjenih sprečavanju rađanja unutar grupe“, ako su te mjere preduzete sa namjerom da se nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa uništi u cjelini ili djelimično.

Sterilizacija je najočigledniji primjer biološkog uništavanja, ali trajna neplodnost nije uslov za primjenu ove odredbe. Intrauterini uložak jeste načelno reverzibilno sredstvo. Ipak, žena ga ne može bezbjedno ukloniti bez medicinske pomoći. Ako je postavljen bez njenog znanja, protiv njene volje ili uz odbijanje ljekara da ga ukloni, kontrola nad reprodukcijom prelazi sa žene na medicinsku i državnu strukturu. Tehnička reverzibilnost tada ne isključuje pravno nametanje.

U ranije objavljenom radu o informisanom pristanku naveo sam da pacijentkinja mora razumjeti prirodu postupka, njegove posljedice, rizike i raspoložive alternative, te odluku donijeti slobodno, bez pritiska, straha, bola ili obmane. Pristanak maloljetnice, osobe pod dejstvom lijekova ili osobe kojoj nije objašnjeno šta se preduzima ne može se svesti na potpis ili pasivno prihvatanje medicinskog autoriteta (Dakić, 2015).

Prema tome, najmanje 300 prijavljenih postavljanja uloška bez pristanka, uz dodatnih 47 slučajeva spornog pristanka, predstavljaju snažan osnov za zaključak da su barem u jednom dijelu slučajeva bile nametnute mjere sprečavanja rađanja. Dorou i Kalen zato nalaze razuman osnov za vjerovanje da su na Grenlandu ostvarene radnje iz člana II(d) Konvencije (Dorou i Kalen, 2026, par. 298 i 322).

Ni položaj zaštićene grupe ne stvara ozbiljnu dilemu. Inuiti Grenlanda predstavljaju istorijski stabilnu etničku zajednicu sa zajedničkom kulturom, jezikom, teritorijalnom povezanošću i kolektivnom samoidentifikacijom. U ranije objavljenoj analizi zaštićenih grupa naglasio sam da njihova identifikacija ne zavisi isključivo od formalnih ili bioloških kriterijuma. Međunarodna praksa kombinuje objektivne elemente - relativnu stabilnost, kulturne i istorijske osobine - sa subjektivnom identifikacijom same grupe i načinom na koji je počinioci opažaju (Dakić, 2016a).

Oba pristupa na Grenlandu vode istom zaključku. Inuiti, odnosno Kalaallit, jesu posebna etnička zajednica, a kontraceptivna kampanja ih je u praksi izdvajala od danskog stanovništva. Danskim ženama češće su nuđene pilule i mogućnost izbora. Inuitskim ženama i djevojčicama masovno su postavljani ulošci, uz kolonijalne pretpostavke da one nisu sposobne redovno koristiti druga sredstva.

Materijalna radnja, dakle, ima snažnu činjeničnu osnovu. Grupa je određena. Najteže pitanje ostaje namjera.

Namjera bez naredbe

Nije svaka prinudna kontracepcija genocid. Pored radnje mora postojati posebna namjera tzv. dolus specialis, da se zaštićena grupa uništi, u cjelini ili u značajnom dijelu, kao takva. Taj zahtjev genocid razlikuje od drugih teških povreda ljudskih prava.

Problem je u tome što države rijetko arhiviraju namjeru uništenja u jednoj uredno potpisanoj naredbi. Zato sam u ranije objavljenoj analizi zakona o abortusu ukazao na dodatne instrumente dokazivanja: opšti kontekst, razmjere radnji, sistematsko usmjeravanje prema pripadnicima određene grupe, ponavljanje diskriminatornih i destruktivnih postupaka i njihove statistički vidljive posljedice. Manifestacija volje može biti dokaz da volja postoji, ako obrazac radnji i njihovih posljedica nije moguće razumno objasniti bez odgovarajuće namjere (Dakić, 2016b).

To ne znači da svaka politika koja nejednako utiče na reprodukciju neke grupe automatski sadrži genocidnu namjeru. Razmjere, diskriminacija, sistematičnost i posljedice jesu indikatori, a ne neoborive pretpostavke. Ali se indikatori ne smiju razdvojiti tako da svaki, posmatran sam, izgleda nedovoljan. Njihova dokazna snaga je kumulativna.

Prvi indikator je obim. Do kraja 1972. godine uložak je imalo oko polovine ženske populacije reproduktivne dobi. Čak i ako nije svaka intervencija bila prinudna, to više nije zbir izolovanih medicinskih propusta. Reproduktivno sposobne žene imaju očigledan kvalitativni značaj za biološki opstanak malobrojne zajednice. Namjera usmjerena prema značajnom dijelu žena sposobnih za rađanje može biti namjera uništenja grupe „djelimično“, iako mjere nisu primijenjene na svakog njenog pripadnika.

Drugi indikator je etnička selektivnost. Inuitske žene nisu samo slučajno činile većinu pacijentkinja u grenlandskom zdravstvenom sistemu. Bile su predmet posebnog pristupa zasnovanog na predstavama o njihovoj reprodukciji, seksualnosti i sposobnosti da samostalno odlučuju. Kontraceptivna praksa pripadala je širem kontekstu različitog plaćanja Inuita i Danaca za isti rad, raseljavanja radi „modernizacije“, potiskivanja inuitskog jezika, pravne diskriminacije djece rođene u mješovitim vezama i odvođenja inuitske djece radi odrastanja u danskoj kulturnoj sredini (Dorou i Kalen, 2026, par. 286-287). Nijedna od tih radnji sama ne dokazuje genocid. Sve zajedno pokazuju način na koji je država posmatrala identitet i opstanak Inuita.

Treći indikator je službeni cilj smanjivanja rasta stanovništva i znanje o posljedicama. Ekonomski motiv - na primjer smanjenje javnih troškova - ne isključuje namjeru da se znatno smanji broj pripadnika određene etničke grupe. Motiv i namjera nisu isto. „Dobronamjerna“ kolonijalna modernizacija može biti racionalizacija reproduktivne kontrole.

S druge strane, ni namjera ograničavanja rasta populacije nije bez ostatka istovjetna namjeri uništenja grupe. Danska može tvrditi da je željela usporiti budući rast, a ne uništiti Inuite kao takve. To je glavna dokazna teškoća. Međutim, kada se „usporavanje“ postiže nametnutim zahvatima nad približno polovinom reproduktivno sposobnih žena jedne malobrojne etničke zajednice, razlika između kontrole rasta i djelimičnog biološkog uništenja postaje sve manje uvjerljiva.

Eksperti su se upravo tu podijelili. Kristofersen i Nedergor zaključuju da nije bilo genocida jer nisu našli empirijski dokaz da su vlasti ili zdravstveni radnici imali namjeru uništenja grenlandske populacije. Njihov oprez sprečava da se svaka teška diskriminacija proglasi genocidom. Slabost takvog pristupa je u suviše strogom zahtjevu za neposrednim dokazom namjere, kao da se državna volja ne može dokazivati obrascem postupanja njenih organa (Kristofersen i Nedergor, 2026).

Dorou i Kalen primjenjuju kontekstualni pristup. One nalaze razuman osnov za vjerovanje da su ostvarene radnje iz člana II(d), da su pripisive Danskoj i da država nije ispunila obavezu sprečavanja. Ne tvrde da je genocid konačno dokazan. Namjera uništenja nije jedino razumno objašnjenje kontraceptivne prakse, ali ostaje moguća inferencija koju bi sud mogao potvrditi ispitivanjem cjelokupne kolonijalne politike (Dorou i Kalen, 2026, par. 320-322).

Taj pristup je bliži modelu dokazivanja koji sam ranije razvio. Statistika i diskriminacija nisu automatski dokaz. Ipak, obuhvat približno polovine žena reproduktivne dobi, usmjeravanje na Inuitkinje, značajan broj zahvata bez pristanka, službeni cilj smanjenja rasta, institucionalno znanje i demografski rezultat predstavljan kao uspjeh - opravdavaju istragu o genocidu.

Postoji i odgovornost koja ne čeka da genocid bude dovršen. Konvencija nameće samostalnu obavezu sprečavanja, koja se aktivira kada država zna ili je morala znati za ozbiljan rizik. Danske vlasti su najkasnije između 1969. i 1974. raspolagale podacima o neobično velikom broju uložaka, malom broju dobrovoljnih zahtjeva, nerazumijevanju postupaka i izuzetnom padu plodnosti. Zato postoji razuman osnov za zaključak da Danska nije preduzela sve raspoložive mjere sprečavanja, čak i ako se posebna genocidna namjera na kraju ne dokaže (Dorou i Kalen, 2026, par. 313-322).

Ista radnja, drugo ime

U ranije objavljenom radu o informisanom pristanku analizirao sam predmete V.C. protiv Slovačke, N.B. protiv Slovačke i I.G. i drugi protiv Slovačke. U svima su žrtve bile romske žene, često maloljetne, sterilisane u državnim bolnicama bez slobodnog i informisanog pristanka (Dakić, 2015, str. 92-95).

U predmetu V.C. žena je tokom porođaja, ležeći u bolovima, potpisala zahtjev za sterilizaciju nakon što joj je rečeno da bi ona ili njeno buduće dijete mogli umrijeti ako ponovo zatrudni. Evropski sud za ljudska prava utvrdio je da nije mogla slobodno razmotriti posljedice zahvata i da su ljekari grubo zanemarili njenu reproduktivnu autonomiju. U predmetu N.B. maloljetna Romkinja sterilisana je nakon rođenja drugog djeteta, bez prisustva i pristanka zakonskih zastupnika. U predmetu I.G. i drugi prva podnositeljka vjerovala je da potpisuje dokument u vezi sa carskim rezom, a za sterilizaciju je saznala tek tri godine kasnije.

Materijalna radnja bila je u jednom pogledu teža nego u većini grenlandskih slučajeva: sterilizacija je trajno oduzimala reproduktivnu sposobnost. Žrtve su pripadale romskoj etničkoj grupi. Zahvati su vršeni u državnim bolnicama, nad više žena, u okolnostima u kojima su se ponavljali etnička ranjivost, nedostatak pristanka i medicinsko-paternalističko obrazloženje.

Ipak, Evropski sud je predmete razmatrao kao individualne povrede zabrane nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, fizičkog integriteta i prava na privatni život. Procesno, to je razumljivo. Sud je odlučivao o pojedinačnim predstavkama na osnovu Evropske konvencije, a ne o odgovornosti države prema Konvenciji o genocidu. Pred njim nije postojala sveobuhvatna demografska i institucionalna istraga.

Ali procesna ograničenost nije dokaz da je genocidna dimenzija materijalno isključena. Slovački predmeti pokazuju ponavljanje trajnog sprečavanja rađanja unutar etnički određene grupe. Oni ne dokazuju genocid. Opravdavaju pitanje zašto veza između pojedinačnih sterilizacija i kolektivnog biološkog opstanka Roma nikada nije ozbiljno ispitana.

Grenlandski slučaj je dokazno snažniji. Kampanja je bila masovna, koncentrisana na teritorijalno određenoj populaciji, praćena dokumentovanim ciljem kontrole rasta, naglim demografskim rezultatom i znanjem vlasti. Ali razlika u dokaznoj snazi ne opravdava potpuno isključivanje slovačkih slučajeva iz genocidnog konteksta. Ona zahtijeva oprezniji zaključak i dodatno istraživanje.

Zašto se onda pitanje genocida otvara na Grenlandu, a ne u Slovačkoj?

Zato što na Grenlandu pravno ime prošlosti može promijeniti političko ime budućnosti.

Kada žrtva ima teritoriju

Inuiti su istovremeno etnička grupa zaštićena Konvencijom o genocidu, autohtoni narod sa priznatim pravom na samoopredjeljenje i stanovništvo istorijski vezano za jasno određenu teritoriju. To preklapanje daje kvalifikaciji genocida suverenitetsku težinu koju slovački predmeti nemaju.

Samoopredjeljenje ima unutrašnju i vanjsku dimenziju. Unutrašnje obuhvata političku zastupljenost, autonomiju i mogućnost naroda da u postojećoj državi određuje svoj ekonomski, kulturni i društveni razvoj. Vanjsko samoopredjeljenje može dovesti do nezavisnosti i promjene suvereniteta nad teritorijom.

Savić remedijalnu secesiju određuje kao uslovno sredstvo samoopredjeljenja koje postaje opravdano kada su fundamentalna prava određene grupe teško i sistematski ugrožena. Kao osnovni prag izdvaja flagrantno kršenje ljudskih prava, kolektivno ugrožavanje i diskriminaciju od centralne vlasti. Pored toga, potrebni su volja naroda, demokratski način odlučivanja, teritorijalna veza, efektivne institucije i određeni stepen međunarodne legitimacije (Savić, 2020, str. 422 i 432).

Genocid je krajnji oblik kolektivnog ugrožavanja. Ako država nastoji da fizički ili biološki uništi narod nad kojim vrši vlast, taj narod teško može biti obavezan da svoj politički opstanak i dalje povjerava istoj državi. Utvrđeni genocid zato može biti najsnažnija činjenična osnova za remedijalno vanjsko samoopredjeljenje.

To ne znači da genocid automatski „prenosi“ suverenitet. Suverenitet se ne vrši nad grupom kao predmetom vlasništva, već nad teritorijom i stanovništvom. Cilj samoopredjeljenja jeste da narod postane subjekt odluke o političkom statusu. Promjena suvereniteta i dalje zahtijeva jasno izraženu volju naroda, teritorijalnu povezanost, demokratsku proceduru i međunarodnopravnu realizaciju.

Narod Grenlanda već ima priznato pravo na samoopredjeljenje, a izvještaj Dorou i Kalen navodi da ono uključuje mogućnost političke nezavisnosti kada su ispunjeni uslovi međunarodnog prava (Dorou i Kalen, 2026, par. 249-251). Utvrđivanje genocida, prema tome, ne bi stvorilo njegovo pravo. Promijenilo bi normativnu ravnotežu u raspravi o načinu na koji će pravo biti ostvareno.

Kontraceptivni program više ne bi bio samo istorijska zloupotreba koja zahtijeva naknadu. Postao bi dokaz da je suverena vlast ugrožavala biološki kontinuitet naroda nad kojim je vladala. Secesija, kada bude uspješna i priznata, dovodi do promjene granica i suvereniteta nad teritorijom: iz ugla postojeće države znači gubitak teritorije, a iz ugla naroda koji se izdvaja instrument sticanja državnosti (Savić, 2020, str. 423-424). Zato rasprava o genocidu na Grenlandu neizbježno zadire u legitimitet danskog suvereniteta.

To može objasniti i različitu međunarodnu vidljivost grenlandskog i slovačkog slučaja. Iz predmeta koje sam analizirao ne proizlazi da romske podnositeljke nastupaju kao teritorijalno konstituisan narod sa institucionalizovanim zahtjevom za nezavisnost ili promjenu granica Slovačke. Genocidna kontekstualizacija njihovih sterilizacija zato ne proizvodi isti neposredan pritisak na pitanje državnog suvereniteta.

Ne tvrdim da je slovački slučaj namjerno prikriven, niti da je grenlandska rasprava pokrenuta isključivo radi nezavisnosti. Tvrdim nešto uže: pravne i političke institucije drugačije raspoređuju pažnju kada kvalifikacija povrede može promijeniti granice. Na Grenlandu se istovremeno otvaraju pitanja genocida, kolonijalne odgovornosti, autohtonih prava, samoopredjeljenja i suvereniteta nad velikom teritorijom. U Slovačkoj su srodne reproduktivne povrede ostale zatvorene u okviru individualnih ljudskih prava i medicinske etike.

Najteže pravno ime

Genocid na Grenlandu nije presuđena činjenica. Posebna namjera nije konačno dokazana, a socijalna modernizacija i ekonomska kontrola stanovništva još postoje kao alternativno objašnjenje. Međunarodno pravo, osim toga, ne sadrži potpun i jednoznačan postupak remedijalne secesije. I kada postoje flagrantne povrede, potrebni su demokratski izražena volja naroda, teritorijalna osnova, institucionalna efektivnost i međunarodna legitimacija (Savić, 2020, str. 450-453).

Grenland već raspolaže visokim stepenom samouprave i pravnim mehanizmom za dalje ostvarivanje samoopredjeljenja. Nezavisnost zato ne mora biti jednostrana remedijalna secesija. Može biti rezultat demokratskog i dogovorenog procesa.

Ali nijedna od tih ograda ne ukida ono što je pred nama. Približno polovina žena reproduktivne dobi bila je obuhvaćena kontraceptivnom kampanjom. Postoje stotine prijava zahvata bez valjanog pristanka. Program je bio etnički selektivan. Vlasti su znale za njegove razmjere i posljedice. Nagli pad plodnosti predstavljan je kao uspjeh.

Zato pojam genocida ovdje nije politička metafora. On je pravno održiva hipoteza koja zahtijeva nezavisnu istragu cjelokupne danske politike prema Inuitima. Do tada je najpreciznije reći: genocid nije utvrđen, ali postoje ozbiljni materijalni i kontekstualni osnovi da bude ispitan.

A ako bude utvrđen, neće sam stvoriti novu državu. Učiniće nešto što toj odluci prethodi: oduzeće staroj državi najjači argument da o svom teritorijalnom integritetu odlučuje bez naroda čiji je biološki kontinuitet ugrozila.

Genocid ne dodjeljuje suverenitet. Ali može pokazati ko je izgubio pravo da ga zadržava.