Komunisti i beton: Zašto smo živjeli u sivilu?

Beton, beton i samo beton

Poslije Drugog svjetskog rata Jugoslavija je masovno prelazila na armirani beton. Bio je jeftiniji, brzo se proizvodio, omogućavao je izgradnju na desetine hiljada stanova za radnike, nije zahtijevao skupo održavanje.

Siva boja je prirodna boja betona. Mnogi objekti nikada nisu dobili konačnu fasadu ili završnu obradu koja bi ih "razveselila".

Ekonomija prije estetike

SFRJ je imala cilj: krov nad glavom za što više ljudi. Estetika je dolazila tek poslije, a to poslije nikada nije došlo. Završne fasade, dekorativni malter i boje bili su luksuz. Ubrzana urbanizacija (preseljavanje iz sela u gradske spavaonice), značilo je da je primarni cilj napraviti nešto brzo i da bude funkcionalno.

Ima nešto i do radničke ideologije. Tražio se skroman život, funkcionalan i jednakost za sve, pa tako i za zgrade.

Boje su se izbjegavale jer se gradilo praktično, funkcionalno i jeftino, a izgled je bio u drugom planu.

Pred ekonomije, ideologija je igrala ključnu ulogu. Socijalistički modernizam isticao je racionalnost, jednostavnost i odsustvo raskoša. Zgrade su bile kubične, praktične, bez ukrasa - monumentalni spomenici jednakosti.

U takvoj filozofiji, boja je izgledala kao nepotrebno ukiseljavanje nečeg što treba biti ozbiljno i utilitarno.

Klima, smog, zaborav i kultura

Sivo je postalo još sivlje decenijama kasnije. Industrijski smog, prašina, nedovoljno održavanje i vlaga učinili su da mnoge fasade izgledaju mračnije nego što su bile u trenutku gradnje.

Malo ko zna da je mnogo zgrada u startu bilo svježije, svjetlije ili čak blago tonirano, ali su vrijeme i nedostatak sanacija uradili svoje.

Ipak, to svo sivilo dalo je pečat jednog vremena. Zgrade u banjalučkom Boriku su nostalgični simboli.

Treba napomenuti i da je isto važilo i za druge zemlje komunističkog bloka. Od SSSR-a do DDR-a.