Na ovoj farmi nema pesticida i đubriva, štetočine odbijaju zvukom

Iako neki od njihovih postupaka nisu uobičajeni niti dovoljno naučno potvrđeni, rezultati ove neobične proizvodnje privlače veliku pažnju.

Na oko 25 hektara zemlje u blizini italijanskog grada Ćita dela Pjeve, braća blizanci Alesandro i Nikola Đuđoli razvijaju model poljoprivrede koji se značajno razlikuje od konvencionalne proizvodnje.

Njihova farma Kvintosapore danas predstavlja svojevrsnu laboratoriju na otvorenom, u kojoj se uzgaja oko 1.500 sorti voća i povrća. Među njima je čak 140 vrsta čili papričica, ali i rijetke stare sorte poput crnog paradajza i bijelog patlidžana, koje se gotovo ne mogu pronaći u evropskim supermarketima.

„Volimo da kršimo pravila“, poručuje Nikola Đuđoli.

Braća su se poljoprivredom počela baviti neposredno prije pandemije, napustivši prethodne karijere glumca i izvršnog direktora. Farmu danas vode zajedno sa sestrom Livijom Firt, poznatom zagovornicom održive mode.

Biljke koje su preživjele istorijsku sušu

Jedna od najvećih prekretnica dogodila se 2022. godine, kada je Umbriju pogodila najteža suša u njenoj istoriji, a temperatura dostigla čak 45 stepeni.

Dok su se usjevi na okolnim njivama sušili, braća su primijetila da oko 30 odsto njihovih biljaka i dalje napreduje. Odlučili su da sačuvaju sjeme upravo tih biljaka i koriste ga u narednim proizvodnim ciklusima.

Na taj način započeli su proces prirodne selekcije, sa ciljem da dobiju usjeve koji su bolje prilagođeni suši i ekstremnim vremenskim uslovima.

Ovaj pristup opisuju kao biomimikriju – ugledanje na prirodne procese i njihovu sposobnost prilagođavanja, umjesto pokušaja da se proizvodnja kontroliše isključivo hemijskim sredstvima.

Bez pesticida, oranja i sintetičkih đubriva

Proizvodnja na farmi Kvintosapore zasniva se na tri osnovna principa: ne koriste pesticide, ne oru zemljište i sintetička đubriva zamjenjuju biološkim rješenjima.

Umjesto hemijskih preparata primjenjuju prirodne mikroorganizme razvijene u Japanu, koji bi trebalo da djeluju poput probiotika za zemljište i podstaknu stvaranje stabilnijeg ekosistema. Prema riječima vlasnika, ovakvi preparati koštaju oko 30 odsto manje od sintetičkih sredstava.

„Sintetička đubriva su poput proteinskih šejkova. Daju trenutni efekat, ali ne čine ništa za dugoročno zdravlje zemljišta. Mikroorganizmi, sa druge strane, grade temelje“, objašnjava Alesandro.

Kako navodi, zdravo i uravnoteženo zemljište predstavlja najbolju zaštitu biljaka jer se u stabilnom ekosistemu štetočine prirodno uključuju u lanac ishrane, bez potrebe da se sve uništava pesticidima.

Na imanju primjenjuju i agrošumarstvo, odnosno uzgajanje drveća uz poljoprivredne kulture. Odabrali su paulovniju, poznatu po izuzetno brzom rastu.

Za suzbijanje korova koriste malč-folije od recikliranog papira, koje su potpuno razgradive i, prema njihovim proračunima, upola jeftinije od plastičnih.

Mogu li zvučne frekvencije da odbiju štetočine?

Najneobičniji dio njihove proizvodnje jeste upotreba elektromagnetnih i zvučnih frekvencija.

Braća tvrde da vodu za navodnjavanje tretiraju frekvencijama koje odgovaraju određenim mineralima, poput kalcijuma, umjesto da mineralna sredstva direktno unose u zemljište.

Na poljima su postavili i zvučnike na solarnu energiju, preko kojih emituju određene frekvencije za koje vjeruju da odbijaju štetočine.

Ove postupke vlasnici farme povezuju sa principima kvantne fizike i tvrde da daju rezultate. Ipak, takve tvrdnje treba posmatrati sa oprezom, jer njihova efikasnost u poljoprivrednoj proizvodnji nije dovoljno potvrđena relevantnim naučnim istraživanjima.

Mnogo čvršće uporište imaju njihove regenerativne metode, poput smanjene obrade zemljišta, povećanja biodiverziteta, upotrebe mikroorganizama, agrošumarstva, prirodne selekcije sjemena i zamjene plastičnog malča razgradivim materijalima.

Biougalj kao „koralni greben“ za zemljište

Na farmi koriste i biougalj, materijal dobijen termičkom obradom biljne mase uz ograničeno prisustvo kiseonika.

Iako golim okom izgleda kao obično ugljenisano drvo, njegova porozna struktura može da zadržava vodu i pruži povoljno stanište korisnim gljivicama i bakterijama u zemljištu.

Vlasnici ga zato opisuju kao „koralni greben za zemljište“ – mjesto na kojem mikroorganizmi mogu da pronađu utočište i zadrže vlagu tokom vrelih i sušnih perioda.

Ipak, priznaju da je visokokvalitetni biougalj skup i da početna ulaganja predstavljaju jednu od prepreka za širu primjenu regenerativne poljoprivrede.

"Već u martu smo ostvarili plan za cijelu godinu“

Uprkos početnim troškovima, braća tvrde da se prelazak na regenerativnu proizvodnju dugoročno isplati.

„Mi smo samoodrživi i ne zavisimo od globalnih tokova mineralnih đubriva. Prihode udvostručujemo svake godine, a ove godine smo već u martu ostvarili plan prodaje tegli koji je bio predviđen za decembar“, kaže Alesandro.

Na farmi se, osim svježeg voća i povrća, proizvode i prerađevine, među kojima su džemovi od starih sorti jagoda sa minimalnom količinom šećera.

Braća žele da pokažu da poljoprivrednici ne moraju odjednom da promijene čitav sistem proizvodnje da bi osjetili koristi.

„Čak i uvođenje papirnog malča ili mikroorganizama koji poboljšavaju zdravlje zemljišta može da promijeni ekonomsku računicu gazdinstva“, smatra Nikola.

Farma koja je mladima vratila želju za poljoprivredom

Uticaj ove farme nije ograničen samo na zemljište i prinose. Kvintosapore zapošljava stalni tim radnika, čime mladim ljudima pruža sigurnost i priliku da budućnost grade u poljoprivredi.

Mladi poljoprivrednik Luka Del Seko kaže da je naslijedio zemlju, ali da nikada nije razmišljao o tome da je obrađuje. Susret sa ovim gazdinstvom potpuno je promijenio njegov profesionalni put.

„Danas sarađujem sa njima i proizvodim izuzetne namirnice koristeći principe biomimikrije“, kaže Del Seko.

Gradonačelnik Ćita dela Pjeve Fausto Ristini ocjenjuje da je farma otvorila nova radna mjesta i lokalnom stanovništvu „vratila želju za bavljenjem poljoprivredom“.

Braća Đuđoli smatraju da njihov model može da se primijeni i na drugim gazdinstvima, bez obzira na veličinu ili klimatsku zonu.

Njihov primjer pokazuje da spajanje starih sorti, prirodne selekcije, regenerativnih metoda i savremenih eksperimenata može da otvori prostor za drugačiju poljoprivredu – onu koja nastoji da sarađuje sa prirodom, umjesto da je neprestano savladava.