Crkva upozorava da jedan običaj vrijeđa uspomenu na pokojnika: Nema veze sa pravoslavljem

Kada izgubite nekoga koga volite, sve što radite u tim trenucima ima jednu želju - da pokojniku iskažete poštovanje i da mu posljednji put odate ljubav. Upravo zato su sahrane u našem narodu ispunjene običajima koje smo nasljedili od roditelja i predaka, često ne postavljajući pitanje šta oni zaista znače.

I dok su neki od tih običaja duboko ukorijenjeni u pravoslavnoj tradiciji, drugi su se s vremenom toliko odomaćili da ih mnogi smatraju obaveznim, iako sa učenjem Crkve imaju vrlo malo zajedničkog.

Jedan od njih, prema stavu Srpske pravoslavne crkve, može da predstavlja ozbiljno odstupanje od suštine hrišćanskog ispraćaja pokojnika.

Kada se sahrana pretvori u gozbu

Prema crkvenom učenju, najvažniji dio sahrane jesu opelo, molitva, paljenje svijeća, žito i pomen. To su trenuci u kojima se porodica i prijatelji mole za pokoj duše preminulog i za oproštaj njegovih grijehova.

Međutim, u mnogim krajevima Srbije i dalje je prisutan običaj pripremanja veoma bogate trpeze sa velikim količinama hrane i pića.

Kada se, nakon sahrane, okupljanje pretvori u raskošnu gozbu, a pojedini gosti pretjeraju u jelu i piću, gubi se smisao samog događaja. Prema crkvenom stavu, takvo ponašanje smatra se nedoličnim i grešnim, jer trenutak tuge i molitve pretvara u nešto što nema veze sa dostojanstvenim sjećanjem na pokojnika.

Šta je za Crkvu zaista važno

Dužnost vjernika jeste da se pokojnih sjećaju kroz molitvu, parastose, paljenje svijeća i održavanje grobova.

Mnogo je važnije, prema crkvenom učenju, učiniti dobro djelo za pokoj duše - pomoći siromašnima, dati prilog crkvi, bolnici ili humanitarnoj ustanovi - nego trošiti velike sume novca na stvari koje nisu suština pravoslavnog običaja.

U tom smislu, pažnja se usmjerava na duhovni, a ne na spoljašnji aspekt oproštaja.

Pored bogatih trpeza, Crkva skreće pažnju i na druge običaje koji mogu da opterete porodicu u trenucima tuge.

Kupovina skupih vjenaca, podizanje raskošnih grobnica i organizovanje velikih gozbi često iziskuju ozbiljne troškove, iako nisu ono što se smatra najvažnijim u hrišćanskom ispraćaju.

Suština nije u tome koliko će sahrana izgledati impresivno, već koliko će biti prožeta molitvom, poštovanjem i sjećanjem.

Običaji koji nisu dio crkvene tradicije

U pojedinim krajevima i dalje se praktikuju različiti narodni običaji, poput klanja takozvanog "dušnog brava" za četrdesetodnevni pomen.

Iako su takve prakse duboko ukorijenjene u pojedinim porodicama, one ne spadaju u zvanične crkvene običaje.

Crkva naglašava da su za parastos dovoljni molitva, osvećeno žito, svijeće i dostojanstveno okupljanje porodice.

Sjećanje koje ima istinski smisao

Kada izgubite voljenu osobu, prirodno je da želite da učinite sve što možete u njenu čast. Ipak, prema pravoslavnom učenju, najvrednije što možete dati pokojniku nisu raskoš, obilje hrane ili skupi ukrasi, već iskrena molitva i dobra djela.

U tome se, prema Crkvi, nalazi pravi smisao sjećanja - u tišini, poštovanju i vjeri da ljubav prema onima koji su otišli ne prestaje, prenosi Kurir