Mladen iz Doboja očev hobi pretočio u posao: Gradi violine koje osvajaju svijet

U svaki milimetar ugrađeno je znanje koje je Mladen, još kao dječak, počeo da upija u radionici violina svog pokojnog oca

"Ja sam imao sreću da rastem uz njega i da učim od njega. 03:59 (REZ) 04:32 Bio bi sigurno ponosan i baš mi je žao što ne može da vidi gdje sam sad, ali nadam se da odnekud to gleda gdje sam ja sada. Sigurna sam da je tako", istakao je graditelj violina iz Doboja Mladen Sofrenić.

A do kvalitetnog instrumenta prečica nema. Za jednu violinu potrebno je više od 300 sati rada. I tako dok strpljivo gradi Mladen je često u društvu svog najmlađeg sina – Bogdana. Neodoljivo ga to podsjeća na djetinjstvo – kada je i on provodio dane u radionici svog oca.

Da Bogdan nastavi porodičnu tradiciju, saglasna je i njegova majka. I Vukosava je radnik u oblasti kulture i obrazovanja.

"Bogdan je najmlađi, treće dijete, ovo dvoje starijih, oboje su punoljetni, provodili su vrijeme u Bogdanovom uzrastu. A kasnije kada su vidjeli koliko ima da se radi, bogami su pobjegli, vidjećemo, navijam za to", izjavila je Mladenova supruga Vukosava Sofrenić.

U međuvremenu, violine, koje su nastale u ovom ateljeu, danas putuju širom svijeta. Vidjele su svjetske pozornice, osjetile svjetla velikih koncertnih sala.

Muzičari pričaju da iz ove radionice izlaze sa osmijehom na licu. Kažu, ovdje se dešava prava magija, a one najljepše melodije i najljepši instrumenti, rađaju se u tišini.

Ali nikad ne zaboravljaju gdje su sagrađeni. Oni koji sviraju na njegovim violinama ne kriju da je to pravo zadovoljstvo.

"Instrument se rasvirava, Doboja sve ljepši zvuk, i na kraju imate jednu violinu koju ne biste prodali ni za kakve novce", rekao je Aleksandra Đurković iz Doboja.

A svakog kvalitetnog graditelja, njegove violine nadžive. Nadžive i svoje vlasnike. Ne stare - one sazrijevaju. I baš zato grade se kao za vječnost – da traju i da pričaju priču i onda kada sve utihne.