Dodik - U Evropi lidera bez majki, ostao je jedini sin

U takvim danima ne pomažu ni govori, ni institucije, ni države koje si godinama nosio kao teret i kao štit. Ostane samo ono što si bio prije svega toga. Ostane jedna rečenica, ona koju je Milorad Dodik izgovorio nad grobom Mire Dodik: "Sve što sam postigao… nosio sam kroz želju da te ne razočaram". I tu se, bez pompe i bez zastava, razotkrije temelj – ne političar, nego sin.

I tu počinje ono što mnogima smeta, iako to ne znaju do kraja artikulisati. Jer dok ostatak evropske političke elite govori kao da su im rečenice prošle kroz nekoliko ruku, prevedene, izbrušene i očišćene od svega što bi moglo zazvučati osobno, ovdje imaš čovjeka koji govori kao da iza riječi stoji nešto što nije moguće uređivati. Ne zato da bi se svidio, nego zato što drugačije ne zna. I to je, u ovom sistemu, gotovo greška u kodu.

Nije to nastalo u parlamentu. Takve rečenice ne pišu savjetnici i ne prolaze kroz tri kruga odobrenja. One dolaze iz nekog starijeg mjesta, iz kuće u kojoj si naučio da postoji granica ispod koje ne ideš i pogled iznad kojeg se ne dižeš. Zato i zvuče kao da su izvan politike, i zato ih politika ne podnosi.

Jer sve se na kraju vrati na tu ženu koja nije držala govore, nije sjedila za pregovaračkim stolovima, nije crtala granice, ali je očito napravila nešto važnije: oblikovala je čovjeka koji neće biti lako uklopiv. "Bila si moj oslonac, utjeha i snaga…" – to nije književnost, to je priznanje izvora. Političari vole izgledati kao da su sami sebe stvorili; ovdje imaš nekoga ko otvoreno kaže da nije.

Svijet

Mediji: Tramp naložio dugotrajnu blokadu Irana

I tu se otvara šira, neugodnija priča. Priča o sinovstvu koje nestaje. Nekad je sin bio nešto više od biološke činjenice. Obaveza, produžetak, neko ko nosi ime i dug, ali i zahvalnost. Postojala je tiha linija između majke i sina, neka vrsta unutrašnjeg zakona koji nisi morao izgovoriti da bi ga poštovao. Danas se ta linija prekida. Sin postaje samostalan projekt, oslobođen svega što ga je oblikovalo. Emancipacija se pretvara u zaborav.

Zato danas imaš generacije koje znaju sve o sebi, ali malo toga o onima prije njih. Znaju što žele, ali ne znaju odakle dolaze. Majka postaje privatni detalj, nešto što se drži izvan kadra, kao da bi mogla pokvariti sliku. I u takvom prostoru, gdje je sve podložno uređivanju, pojavi se čovjek koji bez zadrške kaže da mu je mjera bila jedna žena. I odjednom to zvuči kao eksces.

Političari su danas proizvodi. Uređeni, izbalansirani, bez prošlosti koja smeta. Dodik, sa svim onim što mu se može zamjeriti, ostaje čovjek s licem. A lice znači da nemaš gdje pobjeći kad ostaneš sam sa sobom. Ne možeš ga zamijeniti, ne možeš ga ublažiti, moraš ga nositi.

Mira Dodik nije držala govore. Nije sudjelovala u pregovorima niti crtala granice. Ali je očito postavila mjeru. Onu unutrašnju, zbog koje čovjek zna dokle može ići. I zato njen odlazak nije samo porodična stvar. To je odlazak žene koja je, bez riječi i bez funkcije, isplela onu nepredvidivost u njemu – onu zbog koje nikada nije bio do kraja čitljiv ni saveznicima ni protivnicima.

I tu dolazimo do onoga što se rijetko izgovara, jer zvuči previše jednostavno da bi bilo politički ozbiljno: Republika Srpska nije izgubila samo majku jednog političara. Izgubila je, posredno kroz njega, dio one unutrašnje stabilnosti koja se ne vidi, ali se osjeti kad nestane. Onaj tihi oslonac iz kojeg se crpi snaga da se izdrži. A kad takav oslonac nestane, ne mijenja se samo čovjek. Mijenja se i sve ono što kroz njega prolazi. Ne naglo, ne dramatično, nego tiho.

Sinovi su postali biografski podatak, a političari prevodioci tuđih misli. To danas znači da je porijeklo svedeno na suvi podatak, a govor na proizvod koji se oblikuje izvan čovjeka. U životopisima se uredno navodi gdje si rođen, ali se ne govori ko te oblikovao. U govorima se pazi na svaku riječ, ali se više ne zna odakle ta riječ dolazi. Sve je ispravno, sve je prihvatljivo, samo više ništa nije osobno.

U takvom svijetu, sin prestaje biti odnos i postaje informacija. Majka prestaje biti mjera i postaje uspomena koju držiš po strani. A političar, umjesto da govori iz sebe, počinje govoriti kao neko ko prenosi tuđe misli – uredno, tačno, bez greške, ali i bez traga.

Dodik u tom smislu ostaje čudan slučaj. Ne zato što je drugačiji po funkciji, nego po tome što odbija prepustiti i jedno i drugo drugima. Ne prepušta svoje porijeklo tišini, niti svoj govor tuđim rukama. Kad kaže da je sve nosio kroz želju da ne razočara majku, on zapravo kaže da postoji nešto iznad politike, nešto što se ne može delegirati.

I zato ova priča nije samo priča o smrti.

Ovo je priča o jednom obrascu koji nestaje.

O sinovima koji više nemaju potrebu da duguju.

O majkama koje se više ne uzdižu, nego se sklanjaju iz vidokruga da ne bi smetale.

U Evropi lidera bez majki, u kojoj su biografije očišćene od svega suvišnog, ostao je jedan čovjek koji je odlučio ne skrivati odakle dolazi. I možda je to, na kraju, veći problem od svih njegovih političkih rečenica. Jer politika bez korijena može biti savršeno uređena.

Samo više nema kome odgovarati.

/Poskok.info/