Japan napravio "naftu od vode"!

Japanska energetska kompanija ENEOS zaista je uspjela da proizvede tečno gorivo koristeći ugljen-dioksid i vodonik. U praksi, to znači da se CO₂ iz vazduha ili industrijskih postrojenja hvata i kombinuje sa vodonikom koji se dobija iz vode, najčešće putem elektrolize. Rezultat tog procesa je sintetičko gorivo koje može da se koristi u postojećim motorima i infrastrukturi, bez potrebe za velikim tehnološkim promjenama u transportu. Upravo ta kompatibilnost čini ovu tehnologiju posebno interesantnom za sektore poput avijacije i pomorskog saobraćaja, gdje elektrifikacija ide sporo i skupo.

Fudbal

Poruka “Lešinara” pred duel u Zenici: "Aj Italija"

Ipak, ideja da je riječ o „nafti iz vode“ više je medijska pojednostavljena interpretacija nego stvarna slika. Ključni element u ovoj priči je vodonik, čija proizvodnja zahtijeva ogromne količine energije. Ako ta energija dolazi iz obnovljivih izvora, onda govorimo o gotovo zatvorenom ugljeničnom ciklusu u kojem se CO₂ reciklira i vraća u upotrebu. Ali ako dolazi iz fosilnih izvora, gubi se najveći dio klimatske koristi.

Upravo tu leži i najveći izazov. Iako je tehnologija dokazana, njena komercijalna održivost i dalje je pod velikim znakom pitanja. Troškovi proizvodnje sintetičkog goriva višestruko su veći od cijene klasične nafte, a potrebna infrastruktura za masovnu proizvodnju i distribuciju tek treba da se razvije. To je i razlog zbog kojeg je japanski projekat, i pored tehnološkog uspjeha, za sada stavljen na čekanje.

Svijet

Rim objasnio odluku: Zašto su SAD dobile "crveno svjetlo"

Sa ekonomskog stanovišta, ova tehnologija više govori o pravcu u kojem se globalna energetika kreće nego o brzom rješenju. U uslovima nestabilnih tržišta nafte, geopolitičkih tenzija i pritiska na smanjenje emisija, e-goriva predstavljaju potencijalni most između fosilne i niskougljenične ekonomije. Njihov razvoj može da omogući državama koje nemaju sopstvene energetske resurse da proizvode gorivo lokalno, koristeći obnovljivu energiju i dostupne sirovine.

Za sada, međutim, sintetičko gorivo ostaje tehnologija budućnosti koja još traži svoju ekonomsku logiku. Put od laboratorije do tržišta pokazuje se kao najskuplji dio energetske tranzicije. Ono što je sigurno jeste da je Japan još jednom pokazao da granice između nauke i industrije postaju sve tanje, ali i da svaka energetska inovacija mora da prođe test tržišta prije nego što promijeni svijet.

(Telegraf)