Šok-otkriće! Nestanak jezera izazvao potrese?

Prije otprilike 115.000 godina južni Tibet bio je pun ogromnih jezera, nekih dužih od 200 kilometara. Danas su ta jezera znatno manja. Uključuju jezero Nam Co (takođe zvano Namco ili Nam), koje je dugo samo 75 kilometara.

Sumnja geologa i uticaj gubitka vode

Tim geologa predvođen Čunruijem Lijem, istraživačem Kineske akademije geoloških nauka u Pekingu, posumnjao je da je gubitak vode iz jezera mogao imati posljedice na lokalnu geologiju. To je dijelom zbog toga što velika jezera opterećuju Zemljinu koru. Kada se počnu isušivati, ta se težina gubi i kora se polako ponovo diže, na sličan način na koji se teško natovaren brod diže u vodi dok se njegov teret uklanja, prenosi Jutarnji list.

Druga je ključna tačka da je južni Tibet geološki aktivan zbog kontinuiranog sudara između Indije i Evroazije, koji je započeo prije otprilike 50 miliona godina.

Ponovna aktivacija drevnih pukotina

Naprezanje se nakupilo u Zemljinoj kori ispod južnog Tibeta, ostavljajući u kori drevne pukotine, odnosno rasjede, spremne za pucanje. Geolozi su zaključili da je sporo uzdizanje kore uzrokovano smanjenjem jezera moglo podstaći takve pukotine i izazvati potrese.

Istraživači smatraju da se to i dogodilo. Analizirali su lokalnu geologiju, mapirajući drevne obale jezera kako bi utvrdili koliko su vode jezera izgubila. Zatim su koristili računarske modele kako bi predvidjeli koliko se kora trebalo podići kao odgovor, otkrivajući da je to moglo ponovo aktivirati obližnje rasjede.

Pomicanje i naučni rezultati

Studija je objavljena 17. januara u časopisu Džiofizikal risrč leters.

Njihova analiza sugeriše da je gubitak vode iz jezera Nam Co u razdoblju između 115.000 i 30.000 godina doveo do ukupno 15 metara pomicanja na obližnjem rasjedu. Jezera 100 kilometara južno od jezera Nam Co izgubila su još više vode u istom razdoblju. Tamo je možda došlo do pomicanja od 70 metara na obližnjim rasjedima.

Ove računice sugerišu da su se rasjedi u regiji u prosjeku pomjerali između 0,2 i 1,6 milimetara godišnje. Za poređenje, rasjed San Andreas, koji prolazi kroz Kaliforniju, bilježi daleko veće pomicanje – u prosjeku oko 20 milimetara godišnje. Međutim, tamo je pomicanje uglavnom uzrokovano procesima koji se odvijaju duboko ispod zemlje. Novo istraživanje dokaz je da na značajno pomicanje rasjeda mogu uticati i procesi koji se odvijaju iznad zemlje.

„Tektonika je pokretač“

„Površinski procesi mogu imati iznenađujuće snažan uticaj na čvrstu Zemlju“, rekao je za Lajv sajens Metju Foks, vanredni profesor geologije na Univerzitetskom koledžu u Londonu, koji nije bio uključen u istraživanje. „Geolozi su sve više svjesni da, kako bismo u potpunosti razumjeli evoluciju pejzaža ili tektonske regije, moramo uzeti u obzir ovu povezanost između površinskih i dubokih Zemljinih procesa.“

To ne znači da će se potresi događati kad god i gdje god se jezera isušuju, rekao je Šon Galen, vanredni profesor geologije na Državnom univerzitetu Kolorado, koji nije bio uključen u istraživanje. Takvi potresi dešavaće se samo tamo gdje se jezera nalaze iznad kore koja je akumulirala naprezanje zbog tektonske aktivnosti. „Tektonika je uvijek pokretač“, rekao je za Lajv sajens. „Promjene u opterećenju vodom samo mijenjaju način na koji se nakupljeno tektonsko naprezanje oslobađa tokom vremena.“

Uticaj drugih površinskih procesa

Naprezanje se može osloboditi i drugim površinskim procesima, rekao je za Lajv sajens Filip Ster, docent geonauka na Univerzitetu u Renu u Francuskoj. Jake oluje mogu izazvati iznenadnu i brzu eroziju, uklanjajući teške stijene iz nekih dijelova kore i omogućavajući im da se izdignu. Kamenolomi, u kojima se velike količine stijena uklanjaju iz tla, imaju sličan efekat, rekao je Ster, koji nije bio uključen u studiju.

Ledeno doba i geološka zagonetka

Možda su najznačajniji događaji „pokretanja“ u nedavnoj geološkoj prošlosti povezani s posljednjim ledenim maksimumom.

U to vrijeme, prije otprilike 20.000 godina, veliki dijelovi Sjeverne Amerike i Evroazije bili su opterećeni ogromnim ledenim pokrivačima, koji su na mjestima bili debeli i nekoliko kilometara. Ti ledeni pokrivači uglavnom su nestali prije otprilike 10.000 godina. Međutim, budući da su bili tako teški, kora ispod područja gdje su nekada ležali i danas se oporavlja.

Neki istraživači smatraju da bi ovo moglo pomoći u objašnjavanju dugogodišnje geološke zagonetke. Gotovo svi snažni potresi događaju se duž velikih rasjeda, poput San Andreasa, koji se nalaze na granicama između Zemljinih tektonskih ploča. Međutim, povremeno se snažni potresi mogu dogoditi usred tektonske ploče, hiljadama kilometara od jedne od tih granica. Na primjer, 1811. i 1812. godine dogodila su se tri potresa magnitude 7 ili 8 duž doline rijeke Misisipi, u središnjem dijelu Sjedinjenih Država.

Jedna od teorija jeste da se naprezanje polako nakupljalo na drevnim rasjedima u dolini rijeke Misisipi zbog geološke aktivnosti hiljadama kilometara dalje, duž rubova Sjevernoameričke tektonske ploče. Zatim, kada su se ledeni pokrivači otopili i Zemljina kora počela da se diže, to naprezanje se oslobodilo u obliku snažnih potresa.

„Iako klimatske promjene ne ‘uzrokuju’ tektoniku, mogu modulovati uslove naprezanja u kori“, rekao je Foks. „To je nešto što moramo uzeti u obzir u budućim procjenama opasnosti“, piše Lajv sajens.