Stevanu se život okrenuo naglavačke: Zvali su me "šećerko"

Stevan Stejić (39) iz Novog Sada, po zanimanju geometar, oženjen i otac dvoje dece, više od 24 godine živi sa dijabetesom tip 1. Veći dio života proveo je učeći kako da uskladi insulin, ishranu, sport i svakodnevne obaveze, ali njegova priča nije samo o kontroli bolesti, već i o snazi, odgovornosti i prevazilaženju predrasuda.

Dijagnoza mu je postavljena sa 16 godina, u trenutku kada je sve djelovalo sigurno i poznato, a odjednom se život okrenuo naglavačke. Hiperglikemije, hipoglikemije, stalno mjerenje šećera i planiranje obroka postali su dio svakodnevice, ali upravo kroz te izazove Stevan je se naučio samokontroli, disciplini i kako da dijabetes ne definiše njegov život.

"Dijabetes me nije zaustavio, naprotiv, naučio me je disciplini, strpljenju i odgovornosti. Pored profesije, aktivno se bavim trčanjem, učestvujem na maratonima i polumaratonima, član sam Dijabetološkog saveza Srbije i osnivač udruženja Diaverzum", započinje priču Stevan.

Stevanu je dijabetes tip 1 dijagnostikovan 24. novembra 2002. godine. Danima je osjećao slabost, gubio apetit i neprestano pio velike količine tečnosti, ne shvatajući šta mu se dešava. Na kraju je završio u Dječijoj bolnici u Novom Sadu gdje mu je izmjerena glikemija od 36,6 mmol - šest puta iznad normale, što je označilo trenutak otkrivanja bolesti i početak novog poglavlja u njegovom životu.

"U tim godinama kao i svaki tinejdžer želio sam da se uklopim i ne odskačem iz društva. A onda sam počeo naglo da mršavim, bio sam stalno žedan, umoran i često sam mokrio, ne sluteći koliko je stanje ozbiljno. Dijagnoza me je preko noći natjerala da razmišljam o ugljenim hidratima, insulinu i nivou šećera u krvi - o stvarima o kojima moji vršnjaci nisu morali da brinu. Bio je to veliki psihološki šok, jer sam shvatio da više ništa neće biti potpuno spontano. Ipak, vremenom me je to iskustvo naučilo odgovornosti i zrelosti mnogo ranije nego većinu mojih vršnjaka.

Svijet

Tusk Poljacima: Napustite zemlju, moguć sukob svaki dan

Početak je, kao i svaki drugi, bio težak i nepoznanica. Hipoglikemije i hiperglikemije, strah od gubitka svijesti, stalno mjerenje šećera i računanje ugljenih hidrata postali su dio njegovog identiteta. Više nije mogao spontano da izlazi iz kuće bez razmišljanja o tome kada je jeo, koliko insulina ima u telu i da li je ponio nešto slatko. Svaki izlazak, trening, odlazak u školu ili ekskurzija zahtevali su pažljivo planiranje, što je za tinejdžera bilo izuzetno zahtjevno.

"Stalni strah od hipoglikemije nije bio samo fizički, već i psihološki, a u glavi mi je stalno odzvanjalo pitanje: "Šta ako mi pozli pred drugima?" Dijabetes nije imao pauzu, a briga o budućnosti me je često paralisala. Ipak, upravo tada sam naučio šta su odgovornost, samokontrola i snaga, brže sam odrastao i naučio da slušam svoje tijelo i borim se čak i kada je teško.

Danas zna da ga sve to sa 16 godina nije slomilo već izgradilo. Kada mu je dijabetes dijagnostikovan, bio je u drugoj godini srednje škole i imao ustaljeno društvo i navike, zbog čega mu je dijagnoza dodatno teško pala jer je stigla u periodu kada se osećao sigurnim u svom svijetu. Ipak, prijatno ga je iznenadilo koliko su njegovi prijatelji pokazali brigu i razumijevanje, interesovali se za njegovo stanje, podsjećali ga da izmjeri šećer i brinuli kada bi primjetili da mu nije dobro.

"Sjećam se vrlo dobro da mi je cijeli razred došao u posjetu, u tim trenucima shvatite da niste sami. Kako sam i sam učio sve više o svom stanju, tako sam edukovao i okolinu. Dijabetes ume da stvori osećaj izolacije, ali me je istovremeno naučio empatiji i snazi. Naučio sam da se ne stidim onoga što jesam", prisjeća se Stevan.

Ljudi često imaju pogrešnu predstavu o ovoj bolesti i vjeruju da su osobe sa dijabetesom same to "zaradile" zbog slatkiša ili nezdravog načina života. Takvi komentari mogu da budu veoma bolni, naročito za mlade koji se tek suočavaju sa dijagnozom i pokušavaju da je prihvate.

"Često sam nailazio na komentare poput: "Ne smeš to da jedeš", "Sigurno si se razboleo jer si jeo previše slatko" ili "Jadničak, ti si bolestan". Takve rečenice, iako nekad iz neznanja, stvaraju osećaj da si drugačiji, ograničen ili slab. Nazivi poput "šećerko", "slatki", "narkoman" mi uopšte nisu prijali.

Postoji i stigma da osobe sa dijabetesom ne mogu normalno da se bave sportom, da putuju, da rade zahtevne poslove ili da imaju ispunjen društveni život. Mnogi misle, kako navodi Stevan, da su stalno "bolesni" ili nesposobni, što nije tačno. Uz dobru terapiju i podršku, mogu da žive potpuno normalno i aktivno.

Gradovi i opštine

Poznato kada će biti završen nadvožnjak u Trnu

"Najveći problem je zapravo neznanje i manjak edukacije. Kada ljudi nemaju informacije, stvaraju strah i pogrešne zaključke. Zato je važno da se o dijabetesu govori otvoreno, u školama, na poslu i u medijima. Svaki put kada neko sa dijabetesom podijeli svoju priču, razbije se bar jedna predrasuda", ističe on.

Oduvijek je bio fizički aktivan i sport je imao važno mjesto u njegovom životu i prije dijagnoze dijabetesa. Trčanju se ozbiljnije posvetio prije pet godina, sa željom da bolje upozna reakcije svog tela i lakše reguliše nivo šećera u krvi.

"Za mene trčanje nije pitanje spektakla niti ličnih rekorda, već rutina i disciplina koja se gradi iz dana u dan, tiho i bez potrebe da bilo šta dokazujem. Postoje dani kada se trči zbog forme, kada noge nisu lake, a tempo nije važan. Tada trčim zbog mentalne ravnoteže, da razbistrim misli i ostanem dosljedan sebi. Upravo u tim trenucima gradi se snaga koja nema veze sa medaljama, već sa istrajnošću

Na početku je učio kako organizam reaguje na napor, kada dolazi do pada, a kada do porasta glikemije. Krenuo je od kraćih distanci, pažljivo testirajući sve moguće situacije tokom treninga. Poslije prvih trka od pet i sedam kilometara, ciljevi su rasli. Uslijedili su polumaratoni, a potom i maratoni, uz temeljne pripreme, planiranje ishrane i insulina.

"Sada, nakon pet godina trčanja iza sebe imam pretrčanih skoro 9.000 kilometra, 40 polumaratona i osam maratona. Sljedeći cilj je ultramaraton. Trka koju trčim već godinama i sa posebnim emocijama je "Plavi krug oko Ade". To je jedina trka u Evropi, a vjerovatno i u svetu, koju organizuju i trče osobe sa dijabetesom. Iza cijele ove organizacije stoje drugari iz udruženja “Plavi krug“ na čelu sa sjajnom Bojanom Marković, piše Kurir.