Dragan Dakić: "Srpski put od kletve do slobode"

„al' heroje kâ Požarske, divotnike i plemiće,

gle, Srpkinje sada rađu... Blagorodstvom Srpstvo diše...

Bježi, grdna kletvo, s roda — zavjet Srbi ispuniše!“

(Gorski vijenac)

Za Njegoša su lična spremnost na žrtvu, vrlina i viteštvo, blagotvorna trijada koja tjera grdnu kletvu surovog robovanja. Za Njegoša, ta kolektivna kletva je posljedična i došla je zbog ličnog grijeha velikaša „Bog se dragi na Srbe razljuti za njihova smrtna sagrešenja. Naši cari zakon pogaziše (...)“. Ovim starozavjetnim obrascem: lični grijeh vođe – robovanje kao kolektivna kazna, Njegoš otpočinje novozavjetski Gorski vijenac. U ovoj srpskoj poemi o kretanju od kletve do slobode, dejstvo univerzalnog principa je pokazano na primjeru našeg kolektivnog iskustva. Metafizika je objašnjena iskustvenim.

Kosmički značaj ličnog pokreta

I prvobitni lični grijeh i posljedična lična kletva „a ti ćeš jesti zelje poljsko. U znoju lica cvoga ješćeš hljeb dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet, jer si prah, i u prah ćeš se vratiti“ (Postanje 3:19), tj. rasinovljenje i konverzija subjekta u objekat, postali su kolektivni udes roda ljudskog - u punoći ostvaren nad prokletim tek sa razvojem logike pluga. Naime, brazda pluga je dublja od svake civilizacijske brazde. Sva carstva zemaljska, ma koliko međusobno različita, bez razlike se temelje na logici pluga tj. kontroli prostora, akumulaciji resursa i hijerarhiji moći. Uzorana kolijevka izlegla je svako od njih. Plužni tripartitni metalogikon je prouzrokovač istorije (oranja i klanja), okretač svakog grnčarskog i mlinarskog kamena, trozubi raspinjač svake lične i kolektivne slobode postpaleolitskih pokoljenja. Ukoliko neki čovjek ili narod više zagrabi prostora, kapitala ili vlasti, utoliko više biva privezan za osvojeno a manje slobodan. Napredovanje na tim putima je uspinjanje uz zašiljen kolac.

Možda je baš zato, bez ikakvog čuda, arhitekta Carstva slobodnih počeo svoje zdanje lomeći zublje trozubog kušnja: hljebom (≡akumulaca resursa, hedonizam); taštinom (≡kontrola prostora, slavoljublje) i vlašću (≡hijerarhija moći, srebroljublje). Iz tog ličnog podviga Isus izvodi kolektivnu slobodu. Veliki petak je kušačeva osveta za tu pobjedu. Dakle, izgradnja slobode nanovo posinovljenih tj. restitucija subjektiviteta krštenih, zasnovana je na trostrukoj asimetriji prokletstvu i robovanju (Mt 4:4, 4:7 i 4:10): „Ne živi čovjek samo o hljebu, već o svakoj riječi Božijoj“; „Ne kušaj Gospoda Boga svoga“ i „Gospodu Bogu klanjaj se i njemu jedinome služi“. Ova formula slobode dobija ipostas kroz zapovijest o ljubavi. Ljubav daje ipostas slobodi. Bez ljubavi, sloboda je ništavilo.

Bez ljubavi, Gorski vijenac bi se sveo na pobunjeničko pirovanje „mladeži samovoljne“, na odu jednoj od mnogih revolucija koje su jedno robovanje zamijenile gorim. Jer „stati nogom za vrat“, makar i tirjanstvu, bilo bi puko nasilje da nije izvedeno iz metafizike dužnosti: „to je ljudska dužnost najsvetija“ a to je ljubav. Otuda su junačni vitezi kolektivne slobode, već sapričasnici Hristove slobode, upodobljeni za pričest iz svetog putira „bez priprave i bez ispov'jesti“.

Sv. Nikolaj Velimirović nam daje riječ o toj i tako satkanoj slobodi: „Ko od smrtnih stekne ovu slobodu, taj, i samo taj, istinski je slobodan. Slobodan je od briga i pohota zemaljskih; slobodan od prizraka svetske slave i prolaznog bleska; slobodan od sveta, od ljudi, od demona; slobodan i od samoga sebe, od nižeg, neduhovnog bića svoga (...) Bez te unutarnje slobode dece Božje, slobode duha i srca, čovek je uvek rob pa ma kakve bile spoljne okolnosti njegovog života“ (Carev zavet).

Možda bi bilo pretjerano, ali mi se čini da ne bi bilo pogrešno reći da je Hristos onda u pustinji utvrdio svoj neodstupni metod i programska načela svog javnog djelovanja koja su kasnije direktno ili indirektno više puta ponovljena u Svetom Jevanđelju. U svakom slučaju, od onoga dana u svijetu međusobno vojuju dva nepomirljiva carstva: carstvo pluga, tj. sile i invazivnosti u kojem lafi postaju ratarima a ratari magarcima, gnojivo za zemlju; i Carstvo nebesko, tj. carstvo slobode i ljubavi, koje posinovljuje roblje u carsko sveštenstvo i daje vaskresenje mrtvima.

Strašan je njihov sudar, smutno poprište nužnosti i slobode. Očima Stefanovim (Gorski vijenac) sagledano, to je „sostav paklene nesloge“ na kojem ratuje duša sa tijelom i more s bregovima. I na kojem „T'jelo stenje pod silom duševnom, koleba se duša u tijelu. More stenje pod silom nebesnom, koleblju se u moru nebesa (...)“ Bačen na brežinu njihovog poprišta – čovjek i sam biva poprište njihovo. Tako zatečen u vremenu zemnom i sudbini ljudskoj – dvoobrazju „najviše ludosti“, čovjek Njegošu izgleda kao „slamka među vihorove“ ili kao egzistencijalni tuđin nedorastao zadatku „Što je čovjek, a mora bit čovjek! Tvarca jedna te je zemlja vara, a za njega, vidi, nije zemlja.“

Ipak, taj agon ljudske egzistencijalne privezanosti za tuđinu, iz koje su mu nedovršenost i raspetost, možda i nije bez formativne svrhe jer tjera čovjeka u stalni pokret između anafore (uznošenja) i katafore (niznošenja) koji ga drži u postojanju, bitiju. Kroz taj pokret on postoji slobodan, izgrađuje svoju autentičnost, ikoničnost, sabornost, upodobljuje se budućem vijeku.