Proveo osam dana plutajući u čamcu: Jeo sirovu ribu i sakupljao kišnicu

Tokom dramatične borbe za život, dva puta su ga ogromni talasi izbacili iz čamca. „Veliki talasi, mnogo viši od čamca, udarali su me sa obe strane. Ali nisam se plašio jer nikada nisam izgubio vjeru i nikada nisam prestao da se molim“, rekao je za Gardijan .

Apiuta, koji dolazi sa malog atola Pukapuka na Kukovim Ostrvima, kaže da mu je najteže bilo što nije znao kuda ga more nosi. „Nisam izgubio nadu. Bio sam samo tužan“, priznao je.

Kada je pao mrak, motor je potpuno prestao da radi.

Njegova drama je počela 11. juna na njegovom rodnom ostrvu Pukapuka, koje se nalazi oko 1.140 kilometara sjeverozapadno od Rarotonge, na pola puta između Novog Zelanda i Havaja. Nakon što je odigrao odbojku, otišao je kući da uzme svoju ribolovačku opremu i krenuo na more

Duvao je jak vetar, praćen jatom ptica koje je letelo iznad vode, znak da ispod ima ribe. Ubrzo nakon toga, motor je počeo da otkazuje. „Zvučalo je kao da kašlje“, opisao je.

Motor bi se povremeno gasio i ponovo palio, a kada bi se smračilo, potpuno bi prestao da radi. Do tada je ulovio nekoliko riba, ali nije imao alat da reši problem, a vetar je bio sve jači. „Razmišljao sam: da li da skočim u more i plivam do ostrva? Znao sam da neću uspjeti“, rekao je.

Region

Umalo nova tragedija na Jadranu: Čamac snimljen kako juri ka obali, zabio se pravo u stijene!

Tako je ostao u čamcu. Kako je noć odmicala, svetla Pukapuke su polako nestajala na horizontu. „Prva noć nije bila tako loša kao dani koji su uslijedili“, sjećao se.

„Smrzavao sam se noću“

Sljedećih nekoliko dana bilo je najteže. More je bilo uzburkano, kiša je stalno padala, a hladnoća je bila sve veća. Da bi izbjegao da ga talasi odnesu, sjedio je što je moguće niže u čamcu. „Talasi su bili ogromni“, rekao je.

U najgorem trenutku, sve što je mogao da uradi jeste da balansira čamac i izbaci vodu koja je ulazila. Na čamcu je imao samo dvije flaše vode, kantu, ribolovački pribor, prenosivi hladnjak i čaršav. Preživio je jedući male komade sirove ribe koju je ulovio i sakupljajući kišnicu u kantu.

Zaštitio se od hladnoće čaršavom. „Nisam mogao ništa da uradim noću. Smrzavao sam se“, rekao je. Sve vrijeme se molio za spasenje i tražio znak da pomoć dolazi.

Trećeg dana, poslije večernje molitve, ugledao je svjetla ribarskog čamca. „Bio sam presrećan“, priznao je. Očajnički je veslao prema njemu, ali ga je vetar oduvao u suprotnom smjeru i čamac je nestao iz vida.

Prevezen na Novi Zeland

Kako su dani prolazili, pokušavao je da uštedi vodu, da se zagrije i da spriječi potonuće čamca. Osmog dana je čuo zvuk aviona i nebo se razvedrilo. Avion Novozelandskog vazduhoplovstva kružio je iznad njih, upozoravajući ribarske brodove u tom području da započnu potragu.

Ubrzo nakon toga, približio mu se tajvanski ribarski brod. Apijuta je neprestano zviždao dok ga član posade nije čuo i osvetlio njegov brod baterijskom lampom. Poslije sedam noći i osam dana provedenih sam na okeanu, konačno je spašen.

Na brodu se istuširao, pojeo svoj prvi obrok i pozvao porodicu. Prva osoba sa kojom je razgovarao bila je njegova partnerka. „Dušo, dobro sam“, bile su prve riječi koje joj je uputio.

Apijuta je potom avionom prebačen na Novi Zeland, odakle će se uskoro vratiti kući. Kaže da će ponovo ići na pecanje, ali sa mnogo većim oprezom. „Ne zaboravite da ponesete baterijsku lampu, prsluk za spasavanje i kabanicu. I prije nego što isplovite, pomolite se“, rekao je.

(indeks)