Prodali sve i otišli u kamper: Nikola i Zorana pokazali kako žive bez računa

Kaže da su im troškovi prepolovljeni, iako su gorivo i hrana skuplji, dok su računi za struju i komunalije nestali. Tokom puta upoznali su mnogo ljudi koji žive slično, a Nikola poručuje da slobodu sada plaćaju drugačije.

Prošlo je tačno sto dana otkako su Nikola Borić i njegova partnerka Zorana prodali kuću i zemljište na Papuku i krenuli u potpuno novi život. Borić se nakon sto dana ponovo oglasio na Fejsbuku, a u podužoj objavi opisao je kako izgleda njihova svakodnevica otkako više nemaju stalnu adresu.

"Prošlo je prvih sto dana otkako smo prodali kuću i zemlju. Sto dana otkako smo spakovali život u ono što stane u nekoliko ormara, prikolicu i kuću na točkovima. Sto dana otkako više nemamo adresu na koju nam stižu računi. I, što je možda najčudnije od svega, još uvijek nam ništa ne nedostaje", napisao je.

Njihov život se, kako kaže, posljednjih mjeseci odvija na putu, a ono što je nekada bilo vezano za jedno mjesto sada se seli zajedno sa njima. Borić piše da su se i životinje u početku teško snalazile u novoj situaciji, ali da su vremenom prihvatile da je njihov dom tamo gdje se trenutno nalaze.

Na Papuku su godinama pokušavali da žive što nezavisnije od sistema. Imali su baštu, voće, povrće, jaja, mlijeko i meso, a višak su mijenjali sa komšijama za namirnice koje nisu mogli sami da proizvedu. Sada je taj dio svakodnevice nestao, a zamijenili su ga prodavnice i život na putu.

Nikola Borić tvrdi da su im se ukupni troškovi ipak smanjili otprilike upola. Neki izdaci više ne postoje, dok su drugi, poput goriva i hrane, postali veći. Posebno se osvrnuo na razliku između nekadašnje bašte i današnje kupovine hrane.

"Danas više nemamo baštu, imamo supermarket, što je, finansijski gledano, kao da ste sopstveni izvor vode zamijenili bocom od pola litre na benzinskoj... Veći su, naravno, i računi za gorivo. Njega trošimo kao da bježimo od nečega, što, kad malo bolje razmislim, možda i radimo. Ali zato su u potpunosti nestali računi za struju, slivne vode, energente, komunalne naknade i svi ostali mali, simpatični iznosi koji te svakog mjeseca podsjete da si privilegovan jer smiješ da postojiš u sopstvenom domu", napisao je Borić.

Dodao je da su susreti sa ljudima jedan od dijelova putovanja koji ga je najviše iznenadio. Kaže da su tokom prvih sto dana upoznali ljude različitih generacija i životnih okolnosti, a zajedničko im je to što su izabrali drugačiji način života.

Banja Luka

Veliki broj ulica u Banjaluci ostaje bez struje

"Mislili smo da smo neka čudna manjina koja je jednog dana odlučila da proda kuću i živi u kamperu. Ispada da to i nije baš tako marginalno kako izgleda iz jedne slavonske dvorišne perspektive zabačenog sela u slijepoj ulici podno Papuka. Globalno interesovanje za pojam vanlife raste dvocifrenim procentom iz godine u godinu, a u Sjedinjenim Državama broj ljudi koji tako žive porastao je sa manje od dva miliona na više od tri miliona za samo nekoliko godina. To je veličina jedne male države, same za sebe, poput Hrvatske. Nije to više hipi anomalija, već prilično uhodana paralelna civilizacija, od one "normalne", samo što se o njoj u Hrvatskoj još ne priča", kaže Nikola i dodaje:

"I onda smo počeli da srećemo sve te ljude. Klinci na motorima. Porodice sa djecom predškolskog uzrasta u vojnim kamionima. Ljudi sa bebama starim tek nekoliko mjeseci, koji su odlučili da je baš sada dobar trenutak za put, dok dijete još ne govori i ne shvata da roditelji nemaju pojma šta rade. Stariji parovi. Penzioneri. Samci. Bake sa psima koje voze bolje od polovine kamiondžija koje sam ikada sreo. Neki su na putu tri mjeseca, neki šest, neki godinu dana, neki su tek krenuli, neki su pobjegli, a neki više ni sami ne znaju kuda idu i šta rade."

Najzanimljivije mu je to što svako ima svoju verziju slobode.

"Neki rade, neki ne rade, neki rade preko interneta, neki sezonski, neki uzmu posao na nekoliko nedjelja pa nastave dalje, neki preživljavaju od usputnih poslova. Neki imaju novca, neki gotovo nimalo. Ali imaju nešto zajedničko. Slobodni su", ističe.

Kaže i da su tokom prvih sto dana uspjeli da izbjegnu ono što bi se očekivalo od putovanja kamperom. Kamp nisu platili nijednom, a na putu su nailazili na ljude koji su im nudili vodu, struju i prostor za boravak, uključujući i mjesta za konje.

"I ti stojiš i tražiš gdje je kvaka, gdje su sitna slova, gdje je prevara. Nema je. Samo srce i dobar čovjek", napisao je, zaključivši da cijenu slobode jednostavno plaćaju drugačije nego što su navikli.

Njegovu objavu ponovo su ispratili brojni ljudi koji već godinama prate njegov životni put.

Podsjetimo, Nikola Borić je nekada bio uspješan atletski trener i preduzetnik, radio je na velikim sportskim projektima i putovao svijetom, ali je prije više od deset godina odlučio da sve to ostavi iza sebe. Sa Zoranom je otišao na Papuk, gdje su počeli da grade život koji je bio gotovo suprotan onome koji su do tada vodili.

Godinama su na Papuku uzgajali životinje i hranu i nastojali da što više toga proizvedu sami. Govorili su da su dostigli oko 80 odsto samoodrživosti, a upravo je takav život postao jedan od razloga zbog kojih su ih pratili ljudi zainteresovani za drugačiji odnos prema hrani, prirodi i potrošnji.

Na tom imanju svoj projekat razvijala je i Zorana. Nastavnica engleskog jezika i istorije prije nekoliko godina pokrenula je "Šumsku keramiku", kolekciju ručno rađene keramike koja je izrasla iz njene povezanosti sa prirodom i životom na Papuku. Šolje, činije i tanjire izrađivala je bez kalupa i grnčarskog kola, često utiskujući biljke i kamenje u glinu.

Sada više nemaju ni kuću, ni baštu, ni pet hektara zemlje. Imaju prikolicu, kuću na točkovima, konje i put pred sobom.

"Prvi put nakon dugo vremena nemamo osjećaj da nam život prolazi. Imamo osjećaj da ga živimo. I zasad nam to izgleda kao prilično dobar razlog da nastavimo dalje", zaključio je Nikola, prenosi Jutarnji.hr.