Od njega tražimo pomoć, utjehu i iscjeljenje: Danas je veliki praznik

Sveti Jovan Rilski rođen je u mjestu Skrinu, nedaleko od Sofije, za vrijeme vladavine cara Borisa. Poticao je iz pobožne porodice srednjeg imovinskog stanja. Još kao mladić pokazivao je veliku ljubav prema Bogu. Nakon smrti svojih roditelja, razdijelio je cjelokupno nasljedstvo siromašnima i bolesnima, a zatim se zamonašio. Odluku da se posveti podvižničkom životu sproveo je tako što je napustio svoj dom noseći samo kožnu odjeću, i povukao se u divlju, zabačenu planinu. Tamo je, u jednoj pećini, započeo strogi monaški život ispunjen molitvom i postom.

Sveti Jovan Rilski suočavao se s brojnim iskušenjima - trpio je napade i od demona, i od ljudi, uključujući razbojnike, pa čak i rođake. Zbog toga se povukao još dublje u osamu, na Rilsku planinu, gdje se nastanio u šupljem stablu. Njegova ishrana bila je skromna - živio je od trave i bobica koje su, po Božijem promislu, počele da rastu u njegovoj blizini.

Godinama nije vidio nijednog čovjeka. Tek poslije dužeg vremena, Božijom voljom, pronašli su ga pastiri dok su tragali za ovcama koje su zalutale. Vremenom se pročulo za njegovu svetost i mnogi su počeli da dolaze - tražeći pomoć, utjehu i iscjeljenje. Bolni su nalazili zdravlje kroz njegove molitve, a očajni - nadu.

Krst na nebu

Jedan čovjek, godinama opsednut nečistim duhom, pošao je ka pustinji gdje je živio Sveti Jovan, jer je čuo da tamo ljudi pronalaze iscjeljenje. Kada se približio na oko kilometar od mjesta gdje je svetitelj boravio, iznenada je pao na zemlju i počeo da viče: "Ne mogu dalje, oganj me peče!" Njegovi saputnici su ga vezali i dovukli do prepodobnog, moleći ga da ga iscjeli.

Sveti Jovan im je smireno odgovorio da on nije taj koji iscjeljuje, već da samo Bog može donijeti ozdravljenje. Ipak, na njihovo uporno moljenje, svetitelj se pomolio Gospodu - i bolesnik je istog trenutka ozdravio. Svi su tada proslavili Boga i zahvalili za čudo koje su vidjeli.

Vijest o ovom i drugim čudesima stigla je i do bugarskog cara Petra, koji je izrazio želju da lično upozna svetog pustinjaka. Međutim, Sveti Jovan odbio je susret, ostajući dosljedan svom putu skromnosti i povučenosti, ali je caru uputio pismo sa duhovnim savjetima.

Vremenom su se mnogi vjernici, nadahnuti njegovim svetim životom, počeli naseljavati u blizini. Tako je oko njega nastala mala zajednica, a uskoro je podignut hram i manastir koji će postati duhovno središte, a to je Rilski manastir.

Sveti Jovan Rilski se upokojio u miru 946. godine, u sedamdesetoj godini života. I nakon smrti javljao se svojim učenicima, potvrđujući da Božija blagodat ne prestaje sa zemaljskim životom.

Krst

Njegove svete mošti su najprije prenesene u Sofiju, a zatim, zbog napada Ugara, u Mađarsku. Kasnije su, u vrijeme cara Jovana Asena, prenete u Trnovo. Kada su Turci osvojili Trnovo, mošti su, posredstvom sultanije Mare Branković, prenete nazad u Rilski manastir, gdje i danas počivaju i predstavljaju izvor utjehe i čudotvorne sile za mnoge vjernike.

Rilski manastir su obnavljali i srpski vladari, među kojima se ističu kralj Milutin i car Dušan. Tokom vijekova, manastir je bio svjetionik vjere i snage, naročito u teškim vremenima turskog ropstva, čuvajući duhovni identitet hrišćanskog naroda u Bugarskoj.

Žitije Svetog Jovana Rilskog napisali su Georgije Skilica na grčkom jeziku i patrijarh Jeftimije Trnovski na crkvenoslovenskom, prenosi Informer.