Sa generalom sam dijelio tanjir, kašiku i život: Zrnić otkriva kakav je čovjek bio Mladić

Ovo u razgovoru za "Novosti", poslije davanja 40 dana od smrti generala Mladića, priča Zoran Zrnić, njegova vjerna pratnja u ratu, u najtežim trenucima, koji je uz svog "šefa", kako ga je od prvog zajedničkog dana zvao, ostao i po njegovoj smrti.

Čovjek u crnom odijelu sa crvenom beretkom na glavi, koji je dopratio generalovo tijelo u kovčegu iz Holandije da bude sahranjeno u Beogradu.

Generalova stijena. Bivši vojnik, koji je od 1992. do 1997. godine brinuo o bezbjednosti komandanta Vojske Republike Srpske. Neko je nedavno napisao "ako je Puhalo (Branislav) bio generalovo desno oko, Zrna je bio lijevo". Ozbiljan, odan, oprezan, a vidi se odmah srca mekanog kao duša.

"Za mene je on bio vrh svih vrhova. Može da priča ko šta hoće, ali general Mladić je nevin čovjek - reče Zrnić i onda zaćuta. Zastade mu knedla u grlu. Naraste čini se kao globus. Usne stisnute, ako ih rastavi, zajaukaće. Lice se zacrvenilo, a oči samo što ne zaplaču. Gledaju u prošlost. Jedna suza se omače. Teška kao olovo. Vojnička. Brzo je obrisa.

Nije sramota zaplakati za junakom. Imao je Zoran Zrnić od koga to da nauči. I general Mladić je plakao za svojim poginulim vojnicima i stradalim starješinama srpske vojske. I sam kaže, gledao ga je više puta u ratu kako plače na sahranama.

Tišina cijeli minut. Srce ojača, snaga se vrati, riječi krenuše i generalov Zrna nastavi priču:

"Na njemu su se samo slomila tuđa djela. Na njegovom mjestu u zatvoru su neki drugi trebali da budu, a on sa svojom porodicom. Žao mi je što je život okončao na ovakav način. Taj Haški tribunal kakvu god da je presudu donio, trebao je da drugačije odreaguje i dozvoli mu da umre u svojoj zemlji. Možda to neću doživjeti, ali siguran sam da će doći vrijeme i da će se dokazati istina, ko je bio i kakav je bio general Mladić".

Republika Srpska

Dodik: Da li ću biti premijer zavisi od mojih ljudi

Zrnić napominje da je komandant srpske vojske osuđen onog momenta kada je podignuta optužnica:

"Nekoga je trebalo osuditi i oni su izabrali njega, iako ni na koji način nije kriv. To se vidi i u izjavama pojedinih osoba iz tribunala, koji sada pričaju da je general Mladić osuđen bez ijednog dokaza. Nijedan pisani trag, nijedna komanda, nijedan snimak, nijedan svjedok se nije našao koji je mogao da optuži, da je general Mladić naredio da se negdje neki civil ubije, da se maltretira, muči i ubije neki zarobljenik. Meni u Hagu nisu dali da svjedočim, ali i da sam svjedočio, čini mi se da se ništa ne bi promijenilo. Ponekad razmišljam, možda smo kao narod stavili neki grijeh na sebe zbog svega učinjenog komandantu Mladiću. Uvijek smo kroz istoriju naše vojskovođe i vladare trpali pod zemlju. Sve smo mi to sada mogli drugačije i pametnije, da zaštitimo kako-tako te naše ljude, kao što su uradili Hrvati i Muslimani.

Zrnić kaže da kada god generala Ratka Mladića spominje, mora da ustane i prekrsti se.

"Teško ga je opisati u par riječi. Veliki čovjek, koji je u svakom momentu znao šta treba da radi. Bio je izuzetno strog, ali ga je krasila ljudskost, pravedan odnos prema vojsci i narodu. Volio je da bude sa narodom, da obilazi sela. Koga god sretnemo usput, on kaže povezi. Znali smo po pet, šest ljudi da potrpamo u onaj kombi i vozimo. A on sa njima krene priču kako žive, imaju li hrane, obilazi li ih vojska. Krenemo na sjednicu na Pale, on nas zaustavi u Žljebovima, jer ljudi kupe sijeno i kaže, "hajde vojsko da pomognemo narodu", i mi izađemo svi i pokupimo sijeno. Onda narod ko narod svašta pita, pa hoćete li rakije, donosi sira, kajmaka, mlijeka, meda. On nikada te poklone nije sebi uzimao, već ih odmah nekom drugom da", priča Zrnić.

U pratnju generala Mladića regrutovan je u maju 1992. godine nakon što je ranjen u vojnoj koloni u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu.

Republika Srpska

Vučić sa Dodikom: Hvala za sve ove godine što smo se borili za Srbiju i Srpsku

Razmijenili su nas i prebacili na Han Pijesak u Crnu Rijeku. Poslije 15 dana zove me komandant jedinice i kaže jesi li spreman za jedan zadatak jako složen, opasan i odgovoran. Ti i Puhalo treba da idete i primite dužnost pratilaca komandanta Vojske Republike Srpske generala Ratka Mladića. Ja odmahnem rukom zbog svega što sam prošao u Dobrovoljačkoj, jer smo tada u komandi čuvali generala Milutina Kukanjca (tada komandanta Druge vojne oblasti), i iz topa kažem, "dosta mi je više generala, jedan mi je zamalo došao glave, a sada treba i drugi da mi dođe". Kaže on, nemoj tako, u Mladića se nećeš razočarati - prisjeća se generalov pratilac.

Istog dana su otišli u Lukavicu i primili dužnost.

U jednom momentu nešto zalupa u zgradi gdje smo bili smješteni, izađemo iz soba, a general ulazi, obrve mu smrknute, došao sa pregovora o izvlačenju kasarne "Maršal Tito" u Sarajevu. Pita jesmo li mi zaduženi za njegovo obezbjeđenje i kaže: "Znate šta vam je činiti".

"Vidjelo se odmah da je to pravi oficir, čovjek koji zna da razgovara. Prije nego što će ući, čuo sam kako ispred galami na vojsku: "Šta ćete vi tu, hoćete da padne granata i da vas pobije sve!" Vidio sam da je odgovoran čovjek, koji brine o svemu. I tako je krenulo naših narednih pet godina", priča Zrnić.

General Mladić je dva puta ranjen u ratu, na Kruševu kod Olova i na Bihaću i oba puta Zrnić nije bio uz njega, jer ga je slao na zadatke, da povede grupu u neprijateljsku pozadinu.

"Na Bihaću je takvu sreću imao. Pala je granata, geler je prvo udario u zemlju, a onda njega u vrat sa leđa i to pljoštimice. Uhvatio se za vrat i neko mu prišao i kaže: "Krvarite generale". Poslije je nosio zavoj, nije bila ozbiljna povreda. On je taj geler čuvao. Mi smo ga kasnije gledali, ivica mu je bila oštra kao žilet, da ga je tom stranom udario, presjekao bi mu vrat kompletno", kaže generalov pratilac.

U oslobađanje Trnova krenuli su pješke.

"Obavještavaju ga da izgleda u Trnovu nema niko, a on kaže: "Pa što ne ulazite onda? Hajdemo mi." I krenemo on, vozač i nas trojica glavnim putem pješke za vozilom. Uđemo u Trnovo, sablasno, nigdje nikoga. Uđemo u jednu zgradu, sva vrata stanova otvorena. Uđemo u neku kuću, stoji mlijeko na šporetu kipi. Sklonimo ga i krenemo prema izlazu iz grada i ka mjestu gdje je njihova komanda. Kad tamo ka nama se spušta "golf dvojka". Mi odmah stav za gađanje, čovjek otvara vrata, upozoravamo ga da digne ruke, on izađe i vidimo uniforma Armije BiH. Pretresemo ga, čakijica u džepu, kaže da je Asim Zulić i da je pošao po patike. Kakve patike, znaš li da je Trnovo zauzeto. Nije imao takvu informaciju. Rekao nam je da je pomoćnik komandira stanice policije, vezali smo ga lisicama, a već je i naša vojska ulazila u grad. Predali smo ga službi bezbjednosti na ispitivanje i poslije je razmijenjen za neke naše porodice zarobljene u Trnovu. Znam da su ga iz generalove odbrane zvali da svjedoči u Hagu, ali nije prihvatio. Poslije sam čuo da je umro", priča Zrnić.

Sa generalom Mladićem se rastao 1997. godine u Han Pijesku.

"Otišao sam iz službe, ali nisam htio da ga opterećujem, pa sam mu slagao razlog odlaska. Bio sam razočaran i pogođen stvarima, koje su se dešavale oko mene, okrivili su me, a nisam bio kriv. Htio sam poslije da mu kažem u posjeti u Hagu i opet je nekako ostalo nerečeno. Pet puta sam mu bio u posjeti. Prvi susret u Ševeningenu, došla nas četvorica, a on gura kolica na koja je stavio sokove i hranu da nas počasti i ide otuda hodnikom i mi čujemo psuje im majku natovsku, "vi ste moj narod bombardovali, sad ćete da vidite šta je moja vojska, sad da im kažem oni će za 15 minuta zauzeti ovaj zatvor". Oni ne razumiju ništa. A ti čuvari su ga strašno voljeli. Kada smo odlazili rekao mi je: "Zrna, čuvajte narod, čuvajte Republiku Srpsku, znate za šta smo se borili" , nastavlja sa sjećanjima Zrnić.

Kaže da su se izgrlili, izljubili.

BiH

Komšić odobrio 12.636 KM za popravak lifta u zgradi u kojoj živi

"Onda on sjede i kaže: "Hajde Zrna daj nam svima kafe, nasijeci pršute i sira da zamezimo, a ovamo sam nam pripremio rižu i batake u jednoj tepsiji". I on kad tada počne da priča u devet ujutru ne gasi se do pet popodne dok traje posjeta. Mi ne možemo doći do riječi. Samo govori, "sjećaš se ovoga", a ja nemam pojma, gdje ću se sjetiti, a on sve zna, svaki detalj. Takvu memoriju je imao da je to neshvatljivo. Pamtio je sve ljude, sela, kote, imena svima", priča generalov pratilac.

Poslednji put su se vidjeli 31. jula ove godine, neke četiri nedjelje prije generalove smrti.

"Nas dvojica smo mu došli u posjetu i kažu nam general nije dobro već nekoliko dana. Svaki put kada smo dolazili, mi smo ga oraspoložili, reko tako ćemo i sada, da ga malo podignemo. Na spratu nas dočekuje stražar, koji ga je najviše volio. Plače čovjek. Pozdravlja se i pita, "kako ste Zrniću", a ja ne znam šta da kažem, stislo me grlo, hoću da se ugušim. Kaže: "Jako mi je žao, ali mislim da nećete moći kod generala više od 20 minuta". Ulazimo, on u kolicima. Kada sam ga vidio, bilo mi je baš teško. On je podigao glavu i nasmijao mi se malo. Priđem, uhvatim ga za ruku, a ona ledena, kao kad si nešto sad izvadio iz zamrzivača. Zagrlim ga, pitam kako si šefe, a on je samo mogao glavom da klimne. Produžili nam još deset minuta, mi mu pričamo ko ga je sve pozdravio, ko mu je sve novac poslao. Za tih pola sata on nije mogao riječ da progovori. Čim smo izašli pozvao sam njegovog sina Darka i rekao da šef uopšte nije dobro. Koji dan poslije Darko mi kaže da je malo propričao, a već tada su mu bili isključili lijekove.

Republika Srpska

Minić: Dvije decenije sa ekipom dijelim lovačke i životne priče

Bio je pod dozom sedativa, koji od čovjeka prave mrtvo tijelo. Meni je na posjeti djelovao kao drogiran čovjek i od tada je krenula sva ta kampanja da je na samrti i srce mu više nije izdržalo".

MISIJA "KOMANDANT"

Kada je general Mladić preminuo Darko Mladić je pozvao Zrnića i pitao da li bi sa njim i ćerkom Anom išao u Holandiju po šefa.

"Reko, gdje ćeš me to pitati, ako treba idem pješice. Kaže on, "šta misliš koga ćemo još povesti" i ja predložim Đorđa Marjanovića, to je kolega koji zaslužuje da bude sa mnom u toj pratnji. Taj odlazak je u mom životu najveći događaj, koji će mi ostati u pamćenju. Kada ti neko povjeri takav zadatak, nazvao sam ga misija "komandant". Za porodicu Mladić ja sam uvijek tu i oni to znaju. Šta god da im zatreba, ja sam im na dohvat ruke i uvijek sam im bio na usluzi u smislu obezbjeđenja.

U HAGU POSTAO POTPUKOVNIK

Prilikom posjete generalu u pritvoru u Ševeningenu Ratko Mladić je pitao Zrnića. "koji ti ono čin imaš", na šta mu je on odgovorio da je bio i ostao stariji vodnik.

"Pa mogao bi ti biti i potpukovnik", rekao mu je general, na šta je Zrnić kazao da bi mogao biti i general.

"A to bi ti moglo biti puno. Od danas si potpukovnik ", dodijelio mu je oficirski čin komandant Mladić.

ZRNIĆE NIKO NE SMIJE DA DIRA

Roditelji Zorana Zrnića su skoro cijeli rat proveli u Sarajevu u svom stanu na Alipašinom polju, a sagovornik kaže da su Muslimani znali da im je sin u obezbjeđenju Ratka Mladića.

"Jednom im je došao komšija i rekao da je vidio da su na spisku za likvidaciju. Mama kaže da su to veče sjedjeli i čekali kada će zalupati uz stepenice. Nisu došli. A ispod njih je kod zgrade bio zatvor i svako veče su slušali krike i jauke kako nekoga od Srba muče. Drugi ili treći dan poslije došao im je drugi komšija i kaže vidio sam spisak likvidacije u mjesnoj zajednici i kod vas tamo piše "porodicu Zrnić niko ne smije da dira". Nikada nisam saznao ko je to naredio i ko ih je spasio. Tata je radio u Vrhovnom sudu BiH i imao je radnu obavezu. Jedan dan 1994. godine kada se vraćao sa posla nekim okolnim putem, pala je granata i njegova koleginica je poginula, a on je teško ranjen. Tek poslije toga krajem te godine sam uspio da ih izvučem iz Sarajeva", priča Zrnić.