„Sina su mi zarobili živog, a potom ga danima mučili“

„Izgubiti dijete je najveća bol. Ali najteže je živjeti sa saznanjem kroz šta je moj sin prošao prije nego što je ubijen.“

Ovim riječima Ivanka Rankić počinje svoje svjedočanstvo za Memorijalni centar Republike Srpske. Njena životna priča ispunjena je gubicima još od najranijeg djetinjstva, ali je najtežu ranu zadobila u Odbrambeno-otadžbinskom ratu, kada je izgubila sina Nenada.

Majku je izgubila kada je imala svega pet mjeseci. Odrastala je sa četvoro braće i sestara, u siromaštvu i teškim uslovima, ali, kako kaže, naučila je da se za sve u životu bori.

Udala se mlada i sa suprugom zasnovala porodicu u Srebrenici. Godinama su zajedno stvarali dom, a najveća radost bili su im sinovi Nenad i Predrag.

„Pitajte koga god hoćete. Nije bilo bolje djece. Voljeli su se kao oči u glavi.“

Pred sam rat, Ivanka je, kao i mnogi Srbi u Srebrenici, počela da osjeća da se nešto mijenja. Komšije sa kojima su godinama živjeli sve rijeđe su razgovarale sa Srbima, a pojedini su ih upozoravali da se sprema zlo.

„Šaban mi je rekao: ‘Komšinice, vodi tu djecu. Ja ne mogu da radim šta oni hoće.’ Kazao mi je da su neki već bili zaduženi ko će koji ulaz da kolje. Tad smo shvatili šta nam se sprema.“

Nedugo potom počeli su oružani sukobi, a Nenad je kao mladić stupio u redove Vojske Republike Srpske.

Prema Ivankinom svjedočanstvu, tokom borbi u rejonu Čizmića kod Srebrenice, Nenad je pokušao da izvuče ranjenog saborca. Umjesto da se povuče na sigurno, vratio se da pomogne čovjeku koji je ostao na položaju. Tom prilikom živog su ga zarobili pripadnici Teritorijalne odbrane Srebrenica.

Prema informacijama koje je porodica kasnije dobila, Nenad je u trenutku zarobljavanja bio lakše ranjen. Ivanka svjedoči da je sedam dana bio u zarobljeništvu, a da je potom ubijen.

Dobila sam informaciju da su ga danima mučili. Rekli su mi da su ga živog palili i da je od tih povreda, u najtežim mukama, umro“, svjedoči majka držeći u jednoj ruci potresne fotografije nastale nakon mučenja, a u drugoj sliku svog sina prije rata.

Kaže da je godinama pokušavala da sazna istinu o posljednjim danima života svoga sina i da dođe do pravde.

„Svakoj majci je teško kada izgubi dijete. Ali kad znaš da je dijete zarobljeno, mučeno i ubijeno, ta bol nikad ne prolazi.“

Ističe da ni više od tri decenije kasnije za ubistvo njenog sina niko nije odgovarao.

Ipak, uprkos svemu što je preživjela, ne želi da živi u mržnji.

„Bog će svakome suditi. Moje je da čuvam uspomenu na svog sina i da se nikada ne zaboravi kako je stradao.“

Danas živi okružena porodicom, ali kaže da nema dana da ne pomisli na Nenada. Ponosna je što je, kako ističe, do posljednjeg trenutka pokušavao da spase drugog čovjeka.

„Poginuo je pomažući drugom. Takav je bio cijeli život.“

Kompletno svjedočanstvo Ivanke Rankić dostupno je na zvaničnoj stranici Memorijalnog centra Republike Srpske na sljedećem linku.

Povodom obilježavanja 34 godine od stradanja Srba u srednjem Podrinju i Birču, Memorijalni centar Republike Srpske prikazaće serijal do sada nedovoljno poznatih svjedočanstava široj javnosti o stradanju srpskog naroda na ovom prostoru tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata.

Svjedočanstva će biti objavljivana svakodnevno na digitalnim platformama Memorijalnog centra Republike Srpske. Centralna komemoracija u sjećanje na stradanje 3.267 Srba srednjeg Podrinja i Birča biće održana u Bratuncu 4. jula, uz ovogodišnju poruku:

"U BRATUNAC SE NE ZOVE, U BRATUNAC SE IDE".