Nikad dramatičnije poruke: Vrijeme mira je gotovo, Evropa nije spremna na ono što dolazi

Ne radi se o ratnim huškačima, već o upućenim pojedincima – sadašnjim i bivšim pripadnicima oružanih snaga, zvaničnicima vlada i NATO-a, kao i stručnjacima iz odbrambene industrije. Njihove procjene temelje se na obavještajnim analizama prema kojima se Rusija priprema za mogući direktan sukob s Evropom, piše Si-En-En.

Prema njihovim riječima, jedini način da se takav scenarij spriječi jeste da se osigura da Evropa, ako do rata dođe, izađe kao pobjednik. Iako su veća ulaganja u hronično zapostavljenu evropsku odbranu ključna, bezbjednosni stručnjaci sve češće upozoravaju da je nužna i temeljna promjena načina razmišljanja na svim nivoima. Vrijeme je, poručuju, da evropske vlade uključe građane i jasno im stave do znanja da je period u kojem je Evropa mogla ignorisati prijetnju rata završen.

– Mislim da postoje naznake da su društva spremna voditi ovaj razgovor, ali istovremeno vidimo vlade koje još nemaju dovoljno hrabrosti da ga povedu sa svojom javnošću – rekao je Sem Grin, profesor ruske politike na King’s College Londonu.

Stručnjaci optužuju Rusiji, Moskva sve negira

Među stručnjacima se sve više učvršćuje stav da Rusija već vodi hibridni rat protiv Zapada, kroz sabotaže, izazivanje haosa i širenje dezinformacija unutar političkih sistema zapadnih zemalja. Kao dokaze navode ponovljena narušavanja vazdušnog prostora NATO-a od strane ruskih aviona i dronova, ometanje GPS signala u baltičkom regionu, kampanje dezinformacija te sabotažne napade na ključnu infrastrukturu u više država, koji se dovode u vezu s ruskim obavještajnim službama. Moskva dosljedno negira bilo kakvu umiješanost.

Promijenili percepciju

Grin smatra da su ovi napadi već promijenili percepciju mnogih u Evropi, iako se pojedini političari još ustručavaju da ih otvoreno nazovu hibridnim ratovanjem.

– Ljudi su uplašeni, naročito kako sve ovo postaje vidljivije. Vidimo dronove u blizini aerodroma i raste osjećaj da je samo pitanje vremena kada bi jedan od njih mogao srušiti putnički avion – upozorio je.

Ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je početkom decembra da Rusija ne planira rat s Evropom, ali je dodao da bi, ako Evropa započne sukob, Rusija bila spremna odmah odgovoriti. U baltičkim zemljama prevladava stav da bi eventualni napad mogao uslijediti već za tri godine, dok su istraživači s Harvard Kennedy Schoola utvrdili da se u procjenama zvaničnika najčešće spominju 2027. i 2028. godina.

Suočen s rastućom prijetnjom, NATO je razvio detaljne planove za odbranu od moguće ruske agresije na Baltik. Ipak, stručnjaci upozoravaju da ti planovi često nemaju realno uporište.

– Postoji plan, s preciznim brojkama. Ali vlade ne poduzimaju korake potrebne za njegovu realizaciju. I dalje planiramo na osnovu onoga što ne postoji – rekao je Džek Votling, viši istraživač Instituta RUSI, upozoravajući na opasnost oslanjanja na „listu želja“ umjesto na stvarne kapacitete.

Slična upozorenja dolaze i iz Ujedinjenog Kraljevstva. Među onima koji pozivaju na hitno djelovanje je i bivši generalni sekretar NATO-a Džordž Robertson. General Ričard Barons, jedan od autora strateške revizije britanske odbrane, naglašava potrebu jačanja infrastrukture, vojske, rezervi i civilne zaštite.

Pitanje volje

– Iskreno, ne treba nam mnogo više analiza da znamo šta treba uraditi. Problem je u tome što to zaista moramo i provesti – rekao je Barons, dodajući da civilno društvo i političari imaju druge prioritete.

Prema njegovoj procjeni, Ujedinjenom Kraljevstvu bi, ovim tempom, trebalo oko deset godina da se pripremi za rat.

– A naše analize i poruke saveznika govore da možda imamo samo tri do pet godina. Ovo je, dakle, pitanje volje – društvene jednako koliko i političke – ali i sposobnosti – zaključio je.

Decenijama su mnoge evropske prestonice malo pažnje posvećivale odbrani. Nakon 1945. godine, bez velikih ratnih sukoba na kontinentu, Evropa je uživala u najdužem periodu mira u svojoj istoriji, što je donijelo tzv. dividendu mira.

Vlade su sredstva usmjeravale u socijalnu zaštitu, oslanjajući se na Sjedinjene Američke Države u slučaju ozbiljne prijetnje. Međutim, uslijedila su dva snažna upozorenja – poruke američkog predsjednika Donalda Trampa da se saveznici više ne mogu u potpunosti oslanjati na SAD, te sukob u Ukrajini.

Zbog toga je većina evropskih članica NATO-a povećala izdvajanja za odbranu. Prema podacima Saveza, 31 od 32 članice ove godine dostići će cilj od 2% BDP-a za odbranu, što je značajan skok u odnosu na svega šest članica 2021. godine.

Članice su se čak dogovorile da do 2035. godine povećaju taj cilj na 5% BDP-a, iako su mnogi analitičari skeptični zbog ozbiljnih finansijskih pritisaka s kojima se evropske države suočavaju.

Objasniti biračima da će biti potrebna preraspodjela sredstava i veće uključivanje građana u rezervni ili redovni vojni sastav nije razgovor koji političari rado vode.

Istraživanja Eurobarometra pokazuju da je 78% Evropljana zabrinuto za bezbjednost Evropske unije, ali odbrana ipak nije svima među glavnim prioritetima.

Koliko je tema osjetljiva pokazao je i slučaj načelnika francuskih oružanih snaga, generala Fabijena Mandona, koji je prošlog mjeseca izazvao burne reakcije upozorivši da se Francuska mora pripremiti na moguće buduće gubitke u slučaju ruske agresije.

Vojni rok

– Moramo prihvatiti gubitak svoje djece kako bismo zaštitili ono što jesmo – poručio je tada.

Robin Poter, saradnik britanskog instituta Chatham House, ističe da se spremnost građana širom Evrope da prepoznaju prijetnju i učestvuju u njenom suzbijanju značajno razlikuje.

– Ako ste na istoku, ako graničite s Rusijom, poput Poljske ili baltičkih zemalja, prijetnja je vrlo stvarna i ljudi već poduzimaju konkretne korake, poput izgradnje javnih skloništa, jer smatraju da je rizik od vazdušnih napada veći – rekao je.

Švedska i Finska ažurirale su smjernice za građane o ponašanju u slučaju rata, dok su Litvanija, Letonija i Švedska ponovo uvele obavezni vojni rok. Druge zemlje, među njima Njemačka i Poljska, pokrenule su programe dobrovoljne vojne obuke.

Poter naglašava da su građani koji imaju veće povjerenje u institucije skloniji prihvatiti lične žrtve za opšte dobro. Kao primjer navodi nordijske zemlje, gdje je koncept građanske dužnosti i „totalne odbrane“ – u kojoj svaki građanin i svaka kompanija imaju ulogu u odbrani – duboko ukorijenjen.

– Ako ljudi osjećaju da država radi za njih, veća je vjerovatnoća da će i oni poželjeti nešto uzvratiti – zaključio je, postavljajući pitanje može li se takav model primijeniti u društvima s niskim povjerenjem u institucije, poput Ujedinjenog Kraljevstva.