Od imperije u kojoj Sunce nikada ne zalazi, do "Londonskog pašaluka"

Zaigrala mečka i pred vratima Londona

Naime, lideri Škotske, Velsa i Sjeverne Irske sastaće se u ponedjeljak u Kardifu gdje bi trebalo da potpišu zajedničku deklaraciju kojom će tražiti pravo svojih naroda na referendume o nezavisnosti.

Svijet

Na pomolu raspad Velike Britanije? Tri lidera pred važnim sastankom

Nije ovo prvi put da neka od članica zagovara ili traži pravo na nezavisnost, ali presedan je u tome što je ovo prvi takav zajednički nastup troje lidera koji otvoreno zagovaraju odvajanje od Kraljevstva.

Tanjug / AP / Kirsty Wigglesworth

Na samitu će učestvovati škotski premijer Džon Svini, velški premijer Run ap Iorvert i premijerka Sjeverne Irske Mišel O’Nil. Značajno je što im se pridružiće i predsjednica Šin Fejna Meri Lu Mekdonald, koja je ujedno i lider opozicije u irskom parlamentu.

Dogovor bi trebalo da obuhvati četiri područja, privredu, energetiku, Evropu i međunarodnu saradnju te samoopredjeljenje. Sve tri stranke zastupaju stav da bi njihove zemlje u budućnosti trebalo da budu dio Evropske unije: Škotska i Vels kao nove članice, a Sjeverna Irska kao dio ujedinjene Irske.

Decenijsko opadanje britanske imperijalne moći

Iako ova ideja tek dobija neke zvanične obrise, veoma je zanimljiv "tajming" kada se pojavljuje. Ovako nešto, teško da se moglo desiti dok je London bio faktor u međunarodnim odnosima i dok su imali kakve-takve lidere.

Republika Srpska

Dodik: Tramp ne dijeli narode - on ih ohrabruje da vjeruju u sebe

Od Dejvida Kameruna i "Bregzita" iz 2016. godine, u Dauning stritu 10 (10 Downing Street) se izmijenjalo toliko premijera da ih malo ko i pamti. Imena poput Tereze Mej, Rišija Sunaka ili Liz Tras, ne odišu autoritetom u svojim partijama, kamoli u zemljama koje imaju vijekovnu mržnju prema Kruni.

Simbol kraja britanske imperijalne dominacije

Imperiji "u kojoj Sunce nikada ne zalazi", kako se nekada govorilo za Veliku Britaniju, nije se smračilo samo u posljednjoj deceniji.

Ono što se može smatrati za prelomni trenutak, koji "objavljuje" kraj dominacije, jeste Suecka kriza iz 1956. godine. Britanci su tada, podvijenog repa, morali da se povuku iz Egipta, koji je nacionalizovao Kanal, te da prepuste jedan od ključnih pomorskih puteva.

Imao je od tada London još nekoliko sukoba, od koji je najpoznatiji ovaj sa Argentinom iz 1982. oko Foklandskih ostrva.

Nakon rata Velika Britanija je zadržala kontrolu nad Foklandskim ostrvima, dok ih Argentina i danas smatra svojim, što se moglo vidjeti na tek završenom Svjetskom prvenstvu u fudbalu u SAD-u, Kanadi i Meksiku.

Uloga Trampa i Sjedinjenih Država

Ono što je značajno za sam pad moći Britanije, jeste početak dominacije Sjedinjenih Američkih Država. Upravo su SAD bile na suprotnoj strani u Sueckoj krizi, i od tog događaja, Britanija postaje "pomoćnik" Vašingtona na svjetskoj sceni. Djelovalo je to partnerstvo stabilno do dolaska Donalda Trampa na čelo Amerike. Čovjek koji je najavio da će "isušiti močvaru" duboke države u kojoj su duboko zagazili i Vašington i London, naišao je na brojne probleme u svom prvom mandatu. Išlo se toliko daleko protiv Trampa da su ga čak optužili sa "dosluh" (saradnju) sa Rusima. U to vrijeme se u medijima, koji nisu pod kontrolom skrivenih centara moću, spekulisalo se da su britanske obavještajne službe "dostavile" informacije o toj navodoj saradnji. Svi navodi su kasnije odbačeni kao neosnovani, ali je poslužilo da se udari na republikanskog predsjednika, a potom i kandidata za drugi mandat.

Nakon četiri godine izbivanja, Tramp se vratio u Bijelu kuću, a čini se da nije zaboravio zakulisne radnje Londona. Njegova posjeta Velikoj Britaniji gdje se sastao sa kraljem Čarlsom, bila je propraćena brojnim kontroverzama, a kako su tada analitičari pisali, Tramp je pokazao "ko je gazda".

Tanjug/AP/Temilade Adelaja

Svakako je zanimljivo da se priča o Foklandskim ostrvima rasplamsala upravo na fudbalskim terenima u SAD-u što može biti jasna poruka Londonu. Uz to treba imati na umu da je predsjednik Argentine, Havijer Milei jedna od svjetskih lidera koji je najbliži Trampu. Zanimljivo će biti i oko Kanade, koja je dio Komonvelta, čiji je kralj, bar formalno, Čarls III. Neke njene pokrajine traže nezavisnost, a čak se pominje i pripajanje SAD-u.

I priča oko Irske, Škotske i Velsa nije ostala bez komentara američkog predsjednika koji je rekao da bi volio da vidi ujedinjenu Irsku.

Svijet

Tramp podigao ogromnu buru: Irska će biti ujedinjena

"To će se na kraju dogoditi. Mislim da bi to bila fantastična stvar. Naravno, Ujedinjeno Kraljevstvo će imati šta reći o tome... ali mislim da bi to bila sjajna stvar", rekao je Tramp. O Škotskoj je rekao da će se tek izjasniti.

"Velika" Britanija ipak samo Britanija

Kako jednom prilikom reče Sergej Lavrov, ministar spoljnih poslova Rusije, Britanija ne bi u svom nazivu trebala da ima "VELIKA". To, kako je rekao Lavrov, odražava prošlost, a ne stvarnu moć i stanje te države.

I tu je upravo suština. London i dalje sebe percipira kao svjetsku supersilu. Centar moći koji može da komanduje i zapadu i istoku, ali realnost na terenu je mnogo drugačija. Tačno je, Britanija i dalje ima neki uticaj preko mreže svojih "agenata" koji su na neki način povezani sa Londonom. Ovdje se ne misli na "agente Ijana Fleminga", već o agentima interesa, koji i dalje interese "Krune" smatraju za svoje ili iznad nacionalnih država iz koji dolaze.

Tanjug / AP / Aaron Chown

Od imperije koja je na svim vrhuncu 1920. kontrolisala oko 35 miliona kvadratnih kilometara (više nego duplo od današnje Rusije), Velika Britanija se danas prostire na oko 244.000 kilometara kvadratnih.

Vojna moć Britanije svakako nije nešto što izaziva strah kod njenih protivnika. Tačno, posjeduju nuklearno oružje, koje se nalazi, većinom na podmornicama, koje su opremljene balističkim raketama "Trident", ali to nije garant nikakvih vojnih uspjeha. Sasvim iracionalno je očekivati da bi to oružje moglo biti iskorišćeno osim u slučaju nekog armagedona.

Prema nekim procjenama, Britanija ima oko 150.000 vojnika, ali taj broj konstantno varira od izvora do izvora.

Pritisak na London

Da li će doći do odvajanja Sjeverne Irske, Velsa i Škotske teško je reći, ali je svakako nešto što će uzdrmati London i dovesti u pitanje njihov odnos prema drugim državama.

Škotski parlament trenutno nema jednostrano pravo da raspiše pravno važeći referendum o nezavisnosti.

Britanski Vrhovni sud je 2022. odlučio da pitanje nezavisnosti spada u nadležnost parlamenta u Vestminsteru, a ne samo škotskog parlamenta. Zato bi za zakonit referendum bio potreban pristanak Londona.

Škotska je već imala referendum 2014. godine, ali je on održan uz saglasnost Vestminstera.

I Vels nema jasno samostalno ovlašćenje da raspiše pravno obavezujući referendum o nezavisnosti.

Međutim, situacija je politički nešto drugačija. Velška vlada je zauzela stav da bi, ako stranka dobije jasan izborni mandat za referendum i ako taj mandat potvrdi velški parlament, Vestminster trebalo da preduzme neophodne korake kako bi referendum bio omogućen.

Sa Sjevernom Irskom je situacija potpuno drugačija, zbog Sporazuma na Veliki petak.

Ona ima poseban mehanizam, referendum o ustavnom statusu, poznat kao "border poll".

Ako britanski ministar za Sjevernu Irsku smatra da je vjerovatno da bi većina stanovnika glasala za ujedinjenje sa Republikom Irskom, on ima obavezu da raspiše referendum.

Dakle, ni Škotska ni Vels nemaju automatsko pravo da samostalno raspišu referendum o izlasku iz Velike Britanije.

Upravo zato zajednička deklaracija u Kardifu prije svega predstavlja politički pritisak na Vestminster, ali i znak da su se tri pokreta za nezavisnost prvi put odlučila koordinisati na najvišem nivou.