"Tempirana bomba": Ako padnu ova postrojenja, milioni će se suočiti sa haosom

Šest država članica Savjeta za saradnju u Zalivu (GCC) – Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), Kuvajt, Bahrein, Katar i Oman – u ogromnoj mjeri zavise od postrojenja za desalinizaciju kako bi zadovoljile svoje potrebe za vodom. Ova postrojenja, koja pretvaraju morsku vodu u pitku, obezbjeđuju većinu vode za piće za populacije koje su naglo porasle usljed naftnog prosperiteta.

Ipak, kako se sukob sa Iranom zaoštrava, ova infrastruktura se pokazuje kao očigledna strateška ranjivost, potencijalno čak važnija od naftnih i gasnih polja, rafinerija i izvoznih terminala u regionu.

Sposobnost Irana da napadne postrojenja za desalinizaciju u državama GCC-a – bilo raketama, dronovima, napadima brzih čamaca ili sajber-napadima – predstavlja egzistencijalnu prijetnju za ovih šest arapskih država. Za razliku od njih, Iran većinu vode dobija iz rijeka, rezervoara i podzemnih izvora, dok desalinizacija čini samo oko dva odsto njegovih zaliha.

Dok bi Teheran mogao da podnese poremećaje u ograničenim kapacitetima desalinizacije, države GCC-a bi se mogle suočiti sa brzim društvenim kolapsom bez svojih postrojenja. Nedavni incidenti, uključujući navodne napade na postrojenja u Bahreinu i na iranskom ostrvu Kešm, naglašavaju kako bi voda, a ne nafta, mogla postati presudno bojno polje u svakom dugotrajnom sukobu u Zalivu.

Zavisnost od desalinizacije

Zavisnost GCC-a od desalinizacije je duboka i odražava geografiju i razvojnu putanju svake zemlje:

- Saudijska Arabija: Regionalna sila dobija oko 70% svoje pijaće vode iz desalinizovanih izvora, dok je u pojedinim gradovima taj procenat bliži 90%.

- UAE: Uključujući glamurozne metropole Dubai i Abu Dabi, oslanjaju se na desalinizaciju za oko 42% potreba.

- Kuvajt: Okružen pustinjom i bez značajnih prirodnih izvora slatke vode, 90% vode dobija iz ovih postrojenja.

- Bahrein: Najmanja članica GCC-a, zavisi od desalinizacije u mjeri od oko 60%, mada neke procjene za urbana područja idu i do 95%.

- Katar: Domaćin ogromnih operacija sa tečnim prirodnim gasom, crpi između 75 i 90% vode iz ovih izvora – što je u praksi skoro potpuna zavisnost.

- Oman: Zbog svog nepristupačnog terena, oko 86% vode dobija desalinizacijom.

Zajedno, članice GCC-a proizvode 40% svjetske desalinizovane vode, upravljajući sa preko 400 postrojenja koja slani Persijski zaliv pretvaraju u izvor života.

Ova ranjivost je rezultat decenija brze urbanizacije i industrijskog rasta, podstaknutih bogatstvom od ugljovodonika, ali ograničenih prirodnim uslovima. Rezerve podzemnih voda, koje su nekada bile zaštitni sloj, iscrpljuju se alarmantnom brzinom zbog prekomjerne eksploatacije i klimatskih promjena.

Desalinizacija je popunila prazninu, ali uz visoku cijenu: postrojenja su energetski izuzetno zahtjevna i neraskidivo povezana sa sektorom nafte i gasa. U Zalivu su mnoga postrojenja smeštena uz elektrane, koristeći paru iz sagorevanja fosilnih goriva u dvostrukoj namjeni. Samo Saudijska Arabija dnevno troši oko 300.000 barela nafte kako bi pokretala svoje kapacitete za desalinizaciju.

Tehnologije poput višestepene fleš destilacije i reverzne osmoze dominiraju, pri čemu se prva oslanja na toplotnu energiju iz gasnih elektrana. Ova međuzavisnost znači da poremećaji u energetskoj infrastrukturi – koja je već bila meta regionalnih sukoba – mogu dovesti do nestašice vode. U suštini, ekonomsko čudo Zaliva počiva na krhkom lancu: nafta finansira postrojenja, gas ih pokreće, a proizvedena voda održava radnu snagu koja eksploatiše oba resursa.

Tempirana bomba: Rezerve i logistika

Saudijska Arabija najbolje ilustruje razmjere problema. Kao najveći proizvođač desalinizovane vode na svijetu, proizvodi oko 11,5 miliona kubnih metara dnevno, odnosno više od četiri milijarde kubnih metara godišnje. Ipak, bez tog kapaciteta, otpornost zemlje je izuzetno slaba.

Rezerve i cjevovodi nude vrlo ograničenu zaštitu; američka diplomatska procjena iz 2008. upozorila je da bi Rijad, sa milionima stanovnika, morao biti evakuisan u roku od nedjelju dana ako bi postrojenje u Džubailu, koje snabdijeva najveći dio glavnog grada, bilo onesposobljeno. Šire procene ukazuju da bi cela zemlja mogla izdržati samo između sedam i 14 dana sa postojećim zalihama prije nego što bi nastao haos. Da bi nadomjestila izgubljenu proizvodnju, Saudijska Arabija bi morala da uvozi ogromne količine vode: oko 11,5 miliona kubnih metara dnevno, odnosno četiri milijarde kubnih metara godišnje.

Obezbjeđivanje takvih količina tankerima ili hitnim cjevovodima iz nezahvaćenih saveznika opteretilo bi globalnu logistiku, uz troškove koji bi se mjerili milijardama i uz rizik od humanitarnih kriza.

Istorija kao upozorenje

Strateška prednost Irana leži u raznovrsnijim izvorima vode. Iako se i sam suočava sa nestašicama zbog suša i lošeg upravljanja, Teheran se u velikoj mjeri oslanja na površinske i podzemne vode, dok desalinizacija ima marginalnu ulogu. To mu omogućava da relativno nekažnjeno cilja postrojenja GCC-a, znajući da bi eventualne odmazde imale ograničen efekat, dok bi dugotrajni prekidi u snabdijevanju vodom mogli isprazniti gradove i destabilizovati režime u Zalivu.

U toku su pokušaji ublažavanja: države GCC-a nastoje da diverzifikuju izvore vode putem solarnih postrojenja i reciklaže otpadnih voda, kao i da ulažu u strateške rezervoare. Nacionalna strategija Saudijske Arabije za vodu ima za cilj povećanje ponovne upotrebe otpadnih voda i smanjenje potrošnje po glavi stanovnika. Ipak, ovi napori su još uvijek nedovoljni i ne mogu značajno smanjiti ranjivost u trenutnom ratu.

Voda je i ranije korišćena kao oružje. Nakon invazije Iraka na Kuvajt 1990. godine, Irak je ispustio kuvajtsku naftu u Zaliv, stvarajući najveću naftnu mrlju u istoriji – više od deset puta veću od havarije Ekson Valdez. Cilj je bio da se začepe i onesposobe saudijska postrojenja za desalinizaciju.

Samo brza intervencija saudijskih ekoloških službi i američke Obalske straže spriječila je katastrofu. Dok rakete lete, lideri Zaliva moraju se ponovo suočiti sa surovom realnošću: u ovom sušnom ratištu, oskudica vode može se pokazati kao opasnija od obilja nafte, piše Mondo.