Želite brak, a ostajete sami: Gdje griješimo i zašto se ne pojavljuje onaj pravi?

U vremenu kada se čini da su ljubav i partnerstvo dostupniji nego ikada, sve je više onih koji dugo ostaju sami.

Šta ako nikako ne uspijevam da pronađem partnera? Šta ako svi oko mene ulaze u veze, vjenčavaju se, dobijaju djecu, a ja i dalje čekam? Da li sa mnom nešto nije u redu? Da li se nisam dovoljno molila? Ili možda jednostavno nisam srela pravu osobu?

U vremenu u kojem nam se čini da su ljubav i partnerstvo dostupniji nego ikada, paradoksalno je sve više ljudi koji su sami. A posebno je teško kada samoća nije nešto što smo izabrali, već nešto u čemu smo se našli.

Tu se često javlja i pitanje vjere: šta Crkva kaže o tome kada čovjek želi brak, ali ne uspijeva da pronađe osobu sa kojom bi ga zasnovao?

Pravoslavna crkva brak smatra svetom zajednicom i jednim od puteva čovjekovog života u Bogu. Brak nije zamišljen samo kao društveni dogovor ili način da čovjek ne bude sam, već kao zajednica ljubavi, uzajamnog darivanja i duhovnog života.

Ali istovremeno, pravoslavna tradicija ne uči da je brak jedini mogući put ispunjenog hrišćanskog života.

U Novom zavjetu apostol Pavle govori i o ljudima koji žive neoženjeni i neudate, naglašavajući da svaki čovjek ima svoj dar i svoj put. Pravoslavna crkva zato priznaje i brak i život u celibatu kao različite načine života.

To je važno jer znači da čovjekova vrijednost nije određena time da li ima supružnika. Drugim riječima, žena koja nije pronašla muža nije „manje ostvarena“, niti muškarac koji nije pronašao ženu ima manje vrijednosti.

Tu stvari postaju mnogo komplikovanije. Jer lako je reći: „Budi zadovoljna sama sa sobom”, kada čovjek zapravo želi da voli i bude voljen, da dijeli život sa nekim, da ima porodicu.

Republika Srpska

Služen parastos generalu Ratku Mladiću u Obudovcu kod Šamca

Crkva ne smatra tu želju pogrešnom. Naprotiv, brak je u pravoslavlju blagoslovena zajednica i prirodna želja za bliskošću, ljubavlju i porodicom nije nešto čega čovjek treba da se stidi.

Ali postoji jedna važna stvar: želja za brakom ne znači da treba po svaku cijenu ući u brak. Jer partnerstvo samo da bismo prestali da budemo sami nije isto što i ljubav.

Ponekad čovjek toliko dugo čeka da počne da razmišlja: „Samo da se neko pojavi.” A upravo tu može nastati problem. Jer nije svaki odnos bolji od samoće.

Ovo je jedna od najčešćih romantičnih predstava koje povezujemo sa vjerom: da negdje postoji osoba koju je Bog unaprijed namijenio baš nama i da ćemo, kada dođe pravi trenutak, jednostavno znati. Međutim, to nije nešto što pravoslavno učenje postavlja kao dogmu.

Crkveno shvatanje braka mnogo više govori o slobodnoj volji, odgovornosti, ljubavi, žrtvi i zajedničkom hodu prema Bogu nego o ideji „سrodne duše” koja nam je negdje unaprijed određena.

Zato se ne može reći da je čovjek sam zato što „još nije došao njegov suđeni partner”. Isto tako, ne znači da je neko propustio svoju jedinu priliku zato što se jedna veza završila.

Pa zašto onda nekome ljubav dolazi lako, a neko čeka godinama? Na to nema jednostavnog crkvenog odgovora. Vjera ne daje obećanje da će svako ko se dovoljno moli dobiti supružnika, niti da će se želja ostvariti onda kada mi to želimo.

I upravo je to možda jedan od najtežih dijelova vjere prihvatiti da ne možemo da kontrolišemo sve ono što najviše želimo.

To, međutim, ne znači da treba samo sjediti i čekati. Čovjek može da se moli, da radi na sebi, da upoznaje ljude, da izlazi, razgovara, prihvata pozive, da bude otvoren za nova poznanstva. Može da traži savjet od ljudi kojima vjeruje, uključujući i svog sveštenika.

Pravoslavna crkva upravo naglašava da je duhovno vođstvo dio pripreme za brak i da razgovor sa sveštenikom može pomoći čovjeku da razumije šta brak zaista podrazumijeva.

Ponekad problem nije u tome što „nema dobrih muškaraca” ili „nema dobrih žena”. Ponekad ne znamo da prepoznamo zdrav odnos.

Gradovi i opštine

Počeo Sabor demobilisanih boraca: "Mi znamo zašto!" u Han Pijesku

Neko iznova bira emocionalno nedostupne osobe. Neko se plaši bliskosti. Neko idealizuje ljude koji ga ne žele, dok odbija one koji bi mu pružili sigurnost. Neko se toliko plaši samoće da ostaje u odnosima koji ga povređuju.

I tu vjera i lični rad mogu da se susretnu. Molitva nije zamjena za samoposmatranje.

Ako stalno ulazimo u iste obrasce, možda pitanje više nije samo: „Kada će mi Bog poslati partnera?”, već i: „Zašto biram ljude koje biram? Čega se plašim? Šta zapravo očekujem od ljubavi?” To su pitanja koja mogu biti veoma važna.

Da li je samoća kazna?

Ne. I možda je upravo to najvažnije što treba reći čovjeku koji je dugo sam.

Samoća nije dokaz da ga je Bog zaboravio. Pravoslavna tradicija čak posebno govori o ljudima koji su pozvani na život bez braka. Celibat i djevičanstvo imaju svoje mjesto u crkvenom učenju, što pokazuje da brak nije jedini način na koji čovjek može da živi smislen, dubok i Bogu posvećen život.

Naravno, postoji velika razlika između osobe koja je slobodno izabrala takav život i osobe koja pati zato što nije uspjela da pronađe partnera. I upravo zato ne treba romantizovati samoću. Možemo istovremeno biti zahvalni za svoj život i željeti nekoga sa kim ćemo ga dijeliti. To nije kontradikcija.

Šta onda raditi dok čekamo? Možda je najzdraviji odgovor mnogo jednostavniji nego što mislimo. Ne odustati od ljubavi, ali ne staviti život na čekanje zbog nje. Živjeti sada. Graditi prijateljstva. Upoznavati ljude. Negovati porodicu. Raditi ono što volimo. Putovati. Učiti. Moliti se. Ići u crkvu ako nam vjera znači. Razgovarati sa ljudima koji nam mogu pomoći. Raditi na sopstvenim ranama i obrascima.

I, kada se pojavi neko, ne pitati samo: „Da li je ovo osoba koju mi je Bog poslao?”, nego i: „Da li je ovo čovjek sa kojim mogu da gradim odnos pun poštovanja, slobode, odgovornosti i ljubavi?”

Jer brak, prema pravoslavnom shvatanju, nije bjekstvo od samoće. On je zajednica u kojoj se dvoje ljudi međusobno daruju i zajedno prolaze kroz život.

Ponekad toliko dugo tražimo partnera da zaboravimo da je pitanje mnogo dublje. Ne: „Zašto još nemam nikoga?”, već: „Kakav život želim da živim, sa partnerom ili bez njega?”

Ako se partner pojavi neka bude neko sa kim ćemo taj život moći da gradimo. Ako se ne pojavi odmah naš život nije zbog toga manje vrijedan.

A možda je upravo u tome i ona najteža lekcija vjere: ne znamo uvijek zašto se nešto događa, ali možemo da pokušamo da ne dozvolimo da nas čekanje pretvori u ogorčenost.

Jer možda nije svaki period samoće kazna, niti je svako čekanje prazno vrijeme. Ponekad je to samo dio života koji još ne razumijemo.

I zato ona misao sa početka možda dobija potpuno drugačije značenje: „Takav je sastav vasione, ukoliko je stvar dragocjenija, utoliko je skrivenija.”

Možda ne treba odustati od želje za ljubavlju. Ali ne treba ni odlagati sopstveni život dok ona ne dođe, prenosi Ona.rs.