Traženje posla postao pravi pakao za generaciju Z

Sada generacija Z dobija lošu reputaciju jer je „nezaposlena“, navodno zato što ne cijene dostignuća ili bi radije bile influenseri jer im je internet „spržio mozak“.

Ali pripadnici Generacije Z ne zaslužuju takvu površnu klevetu, jer je čitav proces pronalaženja i zadržavanja prvog posla postao iscrpljujuća i dehumanizujuća muka tokom protekle decenije, piše Njujork tajms .

Tržište rada je užasno

Tržište rada trenutno izgleda sumorno. Majkl Madovic, glavni ekonomista u Institutu Ruzvelt, opisao ga je kao „strašnu saobraćajnu gužvu“. „Ako ste tek diplomirani, pokušavate da izađete na autoput i niko vas ne pušta unutra“, objasnio je. Poslodavci u velikim kompanijama zvuče gotovo uzbuđeno dok za Volstrit žurnal govore o održavanju „vitke“ strukture i smanjenju broja zaposlenih, sve dok to donosi kratkoročne dobitke.

Međutim, cjelokupno radno iskustvo za mlade ljude je bilo jadno mnogo duže nego što je ekonomija stagnirala. Ranije ove godine, novinar Dejvid Bruks razgovarao je sa jednim starijim čovjekom koji je mlade Amerikance nazvao „najodbačenijom generacijom“, opisujući hiperkonkurenciju koja se proširila na sve aspekte života, čak i za one najprivilegovanije i najambicioznije.

Dehumanizovana potraga za poslom

S obzirom na to da se većina prijava za posao podnosi onlajn, prag za prijavu je mnogo niži nego što je bio prije nekoliko decenija, sa stotinama kandidata koji se takmiče za svaku otvorenu poziciju. Osjećaj oskudice i nedostatka počinje još ranije, a mnogi prestižni fakulteti se mogu pohvaliti rekordno niskim stopama prijema.

Međutim, sada prve krugove selekcije obavlja vještačka inteligencija, što dodatno dehumanizuje i pretvara proces prijavljivanja u neku vrstu igre. Ričard Jun, student ekonomije na Kolumbiji, rekao je da kada njegove kolege imaju više intervjua za poslove u finansijama, pita ih da li su dobili povratne informacije. Oni mu odgovaraju: „Ne razumijete. Od tih 20 razgovora, 19 je bilo sa botovima.“

Postalo je uobičajeno da kandidati prilagođavaju svoje biografije ključnim riječima za koje misle da ih vještačka inteligencija preferira, rekao je Jun, kako bi imali šansu da probiju digitalnu prepreku i jednog dana uspostave ljudski kontakt koji bi mogao dovesti do ponude za posao. Ili barem do pravog poslovnog odnosa. Jun je taj proces nazvao „distopijskim“.

Kada dobijete posao, počinje prava distopija

Ali prava distopija počinje tek kada dobijete posao. Mladi ljudi smatraju da poslovi nude mnogo manje mentorstva, a mnogo više mikromenadžmenta.

Stivi Stivens, dvadesetsedmogodišnjakinja iz Kolumbusa, Ohajo, kaže da je u julu napustila posao sa punim radnim vremenom u firmi za dizajn izložbi jer se osjećao previše nadgledano i nedovoljno podržano. „Menadžeri očekuju da obavite šest poslova u 40-časovnoj radnoj nedjelji. Moja kompanija je imala osrednje beneficije i nudila je malo ili nimalo profesionalnog rasta ili obuke“, rekla je.

Stivens je dodala da ono što ona naziva „tehnologijama nadzora“ – aplikacije koje sintetišu njene lične podatke kako bi utvrdile nivo njenog truda – bile dio tog osjećaja mikromenadžmenta. Iako sada nema nikakve beneficije i suočava se sa većom neizvesnošću kao frilenser, srećnija je jer ima autonomiju i kontrolu nad svojim vremenom i naporima.

Doba „bosvera“

U posljednjih nekoliko godina, poslodavci sve više koriste takozvani „bosver“ za praćenje produktivnosti radnika. Istraga lista „Tajms“ iz 2022. godine otkrila je da su poslodavci, u svim profesijama i platnim razredima, pratili upotrebu tastature, kretanje i telefonske pozive i kažnjavali zaposlene za vrijeme koje su smatrali „neaktivnim“.

Takav nadzor ne uzima u obzir aktivnosti kao što su razgovor sa kolegama, razmišljanje ili, ako radite u skladištu, pravljenje pauza kako vam se tijelo ne bi pokvarilo. Stariji radnici se bar sjećaju vremena prije nego što je ovaj nadzor postao sveprisutan, a danas možda imaju dovoljno iskustva da imaju uticaj i da se odupru najekstremnijim oblicima nadzora.

Generacija u očaju

Stoga ne čudi što je radni dokument Nacionalnog biroa za ekonomska istraživanja objavljen u julu otkrio da je očaj među mladim radnicima u Sjedinjenim Državama u porastu već oko deceniju. Njegovi autori, Dejvid Blančflauer i Aleks Brajson, analizirali su podatke iz godišnjeg federalnog zdravstvenog istraživanja 400.000 Amerikanaca, fokusirajući se na broj dana lošeg mentalnog zdravlja - opisanih kao dani koji uključuju „stres, depresiju i emocionalne probleme“.

Društvo

Zbog parking papaka u Sarajevu, Hitne pomoći i vatrogasaca nisu mogli na intervenciju

Blančflauer i Brajson su otkrili da je mentalno zdravlje radnika mlađih od 25 godina sada toliko loše da su generalno jednako nesrećni kao i njihove nezaposlene vršnjaci, što je novina posljednjih godina. Porast očaja je posebno izražen među ženama i manje obrazovanim.

Prošle godine, zadovoljstvo poslom kod ljudi mlađih od 25 godina bilo je oko 15 poena niže nego kod onih starijih od 55 godina. To se dogodilo iste godine kada je zadovoljstvo poraslo kod svih ostalih starosnih grupa, prema istraživanju Konferencijskog odbora.

Nesreća mladih radnika izgleda da je postala posebno izražena - bilo zbog brzog uspona vještačke inteligencije, nesigurnosti na tržištu ili neke gorke kombinacije post-kovid malaksalosti i opšteg nezadovoljstva.

Zašto su mladi radnici toliko nezadovoljni?

Brajson ima dve hipoteze. Jedna je da su se percepcije zadovoljstva poslom promjenile: mladi ljudi očekuju da budu srećniji od prethodnih generacija, djelom zato što se porede sa svojim vršnjacima na društvenim mrežama, samo da bi bili razočarani monotonijom poslova od 9 do 5. Ali druga hipoteza se poklapa sa onim što čujem od mladih ljudi: radno mjesto je primetno gore.

Poslodavci možda ne produžavaju radni dan, spekuliše Brajson, ali količina posla koja se očekuje u svakom satu je „intenzivirana“ jer poslodavci bilježe i katalogizuju svaki potez. Zbog toga se zaposleni osjećaju kao da nemaju kontrolu, što je „osnovno načelo kvalitetnog rada – ideja da se osjećate kao da imate određeni stepen autonomije nad onim što radite, umjesto da vam se samo usmjerava kao automatu“, kaže on.

Traženje izlaza

Kultura

Preminuo poznati filmski reditelj

Čini se da generacija Z ima nekoliko različitih reakcija na ovo stanje. I Stivens i Jun kažu da preduzetništvo vide kao potencijalno bezbedniju opciju od korporativnog rada u ovom trenutku.

Jun je rekao da je video člana porodice kako decenijama radi u kompaniji iz Forčun 500, samo da bi potom bio otpušten, što ga je navelo da razmotri manje tradicionalni put. Druga opcija je sindikalizam. Brajson se pitao da li je obnovljena podrška sindikatima među mladima u SAD riješenje.

(indeks)