Ivana se popela na jedan od najopasnijih vrhova: Evo kako je izvela ovaj herojski poduhvat

"Planina je poznata po velikim glečerima, a uspon zahteva izuzetnu fizičku kondiciju, iskustvo za hodanje po glečeru zbog pukotina u ledu koje mogu biti prekrivene snijegom. Zato je uspon bio organizovan u navezi od po četvoro članova", počinje priču Stefanovićeva.

Prvi dan uspona bio je od planinskog doma Johanišute koji je na 1.121 metara nadmorske visine do doma Defregahaus (2.963), ali, kako priča naša sagovornica, zbog najave lošeg vremena nastavak puta je uslijedio sutradan u četiri sata ujutro.

"Prve poteškoće zbog razrijeđenosti vazduha krenule su već na početku uspona, a visinska bolest je u vidu jake glavobolje pratila cijeli uspon. Ovaj uspon je, inače, kondiciono izuzetno zahtjevan, a tehnički umjereno. Prelazak preko ledničkih pukotina bilo je izuzetno iskustvo, ali i visokog rizika. Lagani tempo, koji na tim visinama i ne može biti brži, doveo nas je do cilja. Na samom vrhu je uslijedilo fotografisanje, a zbog velike magle bili smo uskraćeni za pogled na druge vrhove", priča Ivana.

Zanimljivosti

Rekordan broj odrona na Mon Blanu: Čak 450 od početka godine

Njen drugi ispenjan vrh u periodu od 24. do 30. jula bio je Vildšpice (3.774) drugi najviši vrh Austrije (poslije Grosgloknera) i najviši vrh Tirola.

"Vildšpice je tipičan visokogorski vrh sa velikim glečerima, širokim snežnim padinama, stenovitim završnim grebenom. Polazna tačka je prelijepo selo Vent na 1.900 metara u dolini Ektal. Odatle smo se žičarom prevezli do ispod doma Breslaua Hute (2.844). Sutradan je manja grupa krenula na uspon u četiri sata ujutro, a nakon dugog kamenitog terena stigli smo do ferate Miterkarjoh Kleterštajh. Vrlo zahtevna putanja, koja je uspješno savladana, a uslijedio je i put preko glečera do samog vrha. Na oba uspona je korišćena sva tehnička oprema, dereze, cepin, šlem, pojas, ferata set, uže za navezu. Mogu da kažem da sam prezadovoljna postignutim uspjehom, prije svega ličnim, jer sam uz dosta poteškoća na tim visinama uspjela da se nađem na najvišem vrhu, ali nama planinarima visokogorcima nije cilj osvojen vrh, već put koji vodi do njega. To je put pun neizvjesnosti, straha od nepoznatog, tehnički zahtevnih detalja, razređenog vazduha, ali sve to kada se prevazi|e dolazi zadovoljstvo. Pripreme za ove planine su trajale tokom cijele godine. Sa novim vrhovima pomjeraju se granice i prave planovi za sledeće uspone", kaže prva Lozničanka koja se u sedmodnevnoj turi uspješno popela na dva impozantna planinska vrha u austrijskim Alpima.

(Lozničke Novosti)