Njegovatelj progovorio o užasu u Domu za stare: ''Klečala je i molila da je izvedu napolje..''

Priča o bubama u pelenama počinje još prije dolaska njegove grupe u Dom.

Republika Srpska

Minić: Žrtve ne smiju biti zaboravljene

„Mjesec dana su nas pripremali predavači i bivša direktorica Crvenog krsta Tuzlanskog kantona. Govorili su da su uslovi katastrofalni, da ima bubašvaba. Čak je i moja komšinica odustala od kursa jer je prvog radnog dana, dok je mijenjala pelenu jednoj štićenici, u njoj pronašla bubašvabe. Rečeno nam je da sve što vidimo i što se bude dešavalo mora ostati tajna, inače bismo mogli ostati bez diplome“, prisjeća se Salkić.

Kaže da su bili mladi i nisu ni slutili šta ih čeka. Umjesto planirana tri mjeseca, Salkić i dio grupe ostao je devet mjeseci – jer im je bilo žao štićenika koji su prolazili kroz užasne uslove.

Salkić tvrdi da je direktor u ostavci, Bakaljović, sve vrijeme odbijao svaku vrstu kritike ili predloga koji bi mogli pomoći tim ljudima.

„Ukazivalo mu se na sve, doslovno na sve. Ne postoje osnovni uslovi za rad. Kateteri se pacijentima mijenjaju golim rukama, bez rukavica. Isto tako ih se presvlači i kupa. Pacijenti nemaju peškire, maramice – higijena je katastrofalna“, ogorčeno kaže Salkić.

Društvo

Vladika Dimitrije: Ugledajmo se na mitrovdanske junake

Salkić opisuje i poseban tretman nekih štićenika. Prvi i drugi sprat bili su rezervisani za pacijente „više klase“. „Tim pacijentima niste smjeli ni ući u sobu. Imali su poseban jelovnik. Na četvrtom, petom, šestom i sedmom spratu smješteni su najteži pacijenti, uglavnom oni čije su porodice u inostranstvu. Jedna soba bila je uređena kao reprezentativna – kada bi neko dolazio u posjetu, pacijent u teškom stanju prebacivao se u tu sobu da bi se stvorio utisak da je sve u redu. Odgovorno tvrdim da su pacijenti zlostavljani i da higijena nije dostojna ni za psa lutaka, a kamoli za čovjeka“, kaže Salkić.

On tvrdi i da je došlo do potkradanja štićenika – od odjeće i nakita do hrane koju im donesu članovi porodice. „Strogo nam je bilo zabranjeno, na primjer, da pacijentu damo komad dinje koju mu donese porodica. Hrana bi ostala na ormariću, a potom bi osoblje koje završava smjenu izlazilo s punom kesom“, dodaje.

Salkić opisuje i agresivan pristup prema pacijentima.

„Ako bi pacijent s demencijom odbio da jede, nije bilo strpljenja ni blagog pristupa – takvi bi jednostavno ostali gladni. Nismo smjeli dugo da se zadržavamo kod pacijenata jer nas je bilo premalo, možda šest negovatelja na sto ljudi.“

Zdravlje

Ovu grešku mnogi prave prilikom zamrzavanja hrane, a može biti veoma opasna

Poseban slučaj bila je pacijentkinja koja je klekla i molila da je izvedu napolje. Takođe, jedan od najtežih trenutaka bio je kada je pratio jednu pacijentkinju sa plućnom embolijom na Gradinu, nakon čega je ona preminula, a njene lične stvari bile su predmet haosa i svađe među osobljem.

Na pitanje zašto su nepokretni i teško bolesni pacijenti bili smješteni na šesti i sedmi sprat, Salkić odgovara da se sve svodilo na utisak koji se želio stvoriti. „Na prvom spratu bili su oni koji nisu stvarni pacijenti već štićenici doma – ljudi čije su porodice na visokim funkcijama ili poznate ličnosti. Negovateljima je bilo strogo zabranjeno ulaziti u njihove sobe; o njima se brinilo isključivo medicinsko osoblje, a čak su i čistačice imale posebna sredstva za čišćenje tih soba. Taj sprat bio je reprezentativan, jer ko god bi ušao stekao bi utisak da je sve u redu.“

Ekonomija

Zatvara se čuveni lanac pekara: Evo šta se desilo

Salkić na kraju zaključuje da je njegova jedina želja da se nešto promijeni. „Proveo sam s tim ljudima dio svoje mladosti i duboko me potreslo sve što se dogodilo. Ali, iskreno, s obzirom na to kako se gore radi, čudo je da nema još više mrtvih.“