Zaprosio me u Tumanima, tamo sam saznala i da me vara: Teodora (25) ostavljena u petom mesecu, pa onda - PAKAO

U petom mjesecu, kada je život trebalo da bude najljepši, njen vjerenik je izabrao drugu ženu, ostavljajući Teodoru da se bori sa trombofilijom, dijabetesom i pritiskom, dok su na profilu „druge žene“ bile slike njegovih poklona.

U svijetu gdje se sreća često mjeri brojem lajkova, a tuga skriva iza filtera, priča Teodore Isailović (25) odjeknula je kao najčistiji ton neke stare, iskrene narodne pjesme. Beograđanka rođena prvog maja, djevojka koja u sebi nosi energiju praznika i proljeća, postala je simbol nepokolebljive ženske snage. Dok su je stotine hiljada ljudi pratile na društvenim mrežama, diveći se trudnici u devetom mjesecu koja sa nevjerovatnom lakoćom „drži“ atmosferu u kafani, niko nije slutio da se iza tog moćnog glasa i širokog osmijeha krije drama dostojna filmskog platna. Teodora nije samo pjevala; ona je pjesmom nadglasavala sopstveni bol, boreći se za biće koje je kucalo pod njenim srcem dok je svijet oko nje počeo da puca po šavovima.

Sve je počelo kao bajka. Veza koja je obećavala, vjeridba u manastiru Tumane nakon samo četiri mjeseca poznanstva, i ono najvažnije – beba koja je bila plod velike želje i čak tri pokušaja. Međutim, životni scenario je odlučio da napravi nagli zaokret u momentu kada je Teodora bila najranjivija. U petom mjesecu trudnoće, čovjek za koga je vjerovala da je njena luka, odlučio je da ode. I to ne bilo kako, već sa drugom ženom.

– Pa jedva sam ja i ostala trudna, bukvalno je beba bila iz trećeg pokušaja. Veza je tekla super, savršeno, sve je bilo kako treba. I kada smo se odselili da živimo privatno, desilo se nešto što nisam očekivala, a to je da je dečko, to jest vjerenik, me napustio u petom mjesecu trudnoće, otišao sa djevojkom nekom koja nije iz Beograda i nije se više vratio – prisjeća se Teodora sa onim prepoznatljivim mirom u glasu koji imaju samo oni koji su prošli kroz vatru i preživjeli.

Zdravlje

Možete li se prehladiti dok ste već prehlađeni?

Ipak, ironija sudbine se najsurovije poigrala na mjestu gdje je sve počelo. Saznanje o izdaji stiglo je upravo ispred manastira Tumane, tamo gdje su se nekada zaklinjali na vječnost. Teodora opisuje taj trenutak kao nešto gotovo nerealno, filmski bolno. Dok su putovali ka svetinji, u trenutku kada su stali, na ekranu njegovog telefona pojavio se Vajber (Viber) video-poziv. Sa druge strane bila je ona – žena zbog koje je odlučio da pogazi sve dato.

– E to je priča stvarno nevjerovatna. Gdje je i počeo, tu se i završio. Tu me i vjerio, tu sam i saznala da ima tu djevojku. Mnogi mi nisu vjerovali, mislili su da preuveličavam zato što me drmaju hormoni, zato što sam trudna, ali dok sam ja objasnila ljudima i dok su shvatili šta se dešava, već sam se porodila pa je prošlo. Kao da je neki znak. Ja sam ubjeđena u to da ima Boga zato što neke stvari koje mi planiramo pa ne ispadnu, opet budu bolje zato što onaj gore tako smislio – kaže ova hrabra mlada žena, dokazujući da vjera nije samo u molitvama, već u snazi da se oprosti i nastavi dalje.

Ono što je uslijedilo bilo je iskušenje koje bi slomilo i mnogo iskusnije. Visok kortizol, trudnički šećer, pritisak koji skače od svakog novog udarca. Dok su joj „dobronamjerni“ slali slike njenog bivšeg kako kupuje ogromne plišane medvjede novoj izabranici, Teodora je morala da se suoči sa najtežom optužbom. Njegova majka tvrdila je da dijete nije njegovo, kako bi krivicu okrenula na Teodoru. Ali, umjesto da potone u očaj, Teodora je uradila ono što najbolje ume. Uzela je mikrofon.

Zanimljivosti

April donosi brdo novca za jedan znak

Njen zaštitni znak postao je stomak „do zuba“ i nevjerovatna energija na nastupima. Ljudi su sa nevjericom posmatrali trudnicu koja đuska, šali se na sopstveni račun i pjeva kao da joj je to posljednje u životu. Priznaje da je to bio njen mehanizam odbrane, njen bijeg od tišine iznajmljenog stana u kom je ostala sama da sklapa krevetac i bira benkice.

– Pjevanje je došlo kao neki vid spasa. Čak mi je i psihoterapeut rekao da koliko god mogu idem među ljude, da pričam, da izbacujem to iz sebe zato što me to… To mi je kao neki kamen u želucu koji vas onako steže. Dosta ljudi mi se javljalo preko Instagrama (Instagram), vide da sam trudna, pa hoće da im pjevam na krštenju. Ja kao hajde još jedna nedjelja, hajde još jedna nedjelja i ja tako nedjelja do nedjelje i otišla sam da se porodim – kroz smijeh priča Teodora.

Društvo

"Šume čuvar biodiverziteta": UNIBL obilježio svjetski dan šuma

Ipak, iza tog smijeha krije se slika koja tjera suze na oči. Zamislite mladu ženu, trudnu, samu u čekaonici dok oko nje drugi parovi razmjenjuju nježnosti i zajednički iščekuju preglede. Zamislite je kako pjeva na rođendanu tuđeg djeteta, gledajući očeve kako podižu svoje nasljednike, pitajući se ko će njoj pomoći da organizuje prvo slavlje.

– Jako je bilo nezgodno da dok pjevaš na rođendanima drugih ljudi i gledaš te očeve kako su srećni što su dobili dijete, a ti razmišljaš o sebi – a šta ću ja? A kako ću ja, ko će meni da pravi rođenje? Tu se moja drugarica Milica Atanacković, ona je isto pjevačica, napravila rođenje umjesto mene kao iznenađenje… Iz jedne loše priče upoznala sam mnogo dobrih ljudi – iskrena je Teodora.

Ova mlada žena nije samo pjevačica. Ona je i babica po struci, neko ko najbolje zna čudo rađanja, ali i opasnosti koje nosi stres. Dijagnoza trombofilije, dva prethodna spontana pobačaja i borba za svaki dan treće trudnoće čine njen uspjeh još većim. Ona je samu sebe bodrila, navijala alarme za lijekove, organizovala finansije i borila se sa napadima panike koji su dolazili u gluvo doba noći.

Scena

Keba ima najmanju penziju na estradi?

– Bilo me čak i sramota drugih ljudi zato što je rekao da dijete nije njegovo i to me je… to me je u stvari najviše pogodilo. Ali mi je najviše drago što ti ljudi koji su mi nanosili te stresove su nestali. I zamolila sam ih da se više ne vraćaju, da se ne pojavljuju jer je to najbolje i za mene i za nju, jer da bi beba bila dobro, moram ja da budem dobro – riječi su koje bi svaka žena u sličnoj situaciji trebalo da istetovira na srcu.

Sam porođaj bio je kruna njene izdržljivosti. Trajao je punih 20 sati, a vodenjak je pukao baš onako kako priliči njenom burnom životu, čim je sjela na kauč nakon odrađene svirke. U bolnici su je prepoznali kao „onu trudnu pjevačicu“, a ona je, uprkos bolu, u sebi nosila trijumf. Kada je ugledala svoju kćerku, sav bol, sve izdaje i svi visoki pritisci nestali su u jednom treptaju.

– Sjećam se da sam odradila svirku, pjevala sam, došla sam kući i zove me tata i kaže sine hoćeš li se poroditi više? Ja rekoh ma neću, idi kući spavaj. Kako sam sjela na kauč tako je pukao vodenjak. Rekoh tata vraćaj se kući, vozi me u porodilište, ne mogu. I stvarno me odvezao. Mnogo su mi pomogli. Ljudi koji su me vidjeli u bolnici rekli su ja to je ova trudna pjevačica – ispričala je.

Danas je Teodora ponovo na nogama, na bini, sa mikrofonom u ruci samo tri nedjelje nakon porođaja. Vratila se u roditeljski dom gdje je okružena ljubavlju sestre, roditelja i bake. Kaže da je ona sada svojoj kćerki „i mama i tata“, i da joj ništa ne fali. Finansije su bile izazov, ali su komšije i prijatelji uskočili tamo gdje je otac djeteta podbacio, unoseći krevetac, kolica i nadu.

– Nema ga. Nikad je nije vidio, ne zna ni kako se zove, ne zna ni njen datum rođenja. Njemu su javili drugi ljudi da je dobio dijete. On živi neki svoj život. Mislim nek je živ i zdrav i samo da je što dalje. Jer ako već nije bio tu kad mi je bio najpotrebniji, ovo sad što prolazim je ništa. Sad smo se već i uhodale i navikle smo se jedna na drugu, imamo neki ritam životni, samo bi nam pravio problem – objašnjava ona sa nevjerovatnom zrelošću za svoje godine.

Njena priča nije samo o estradi i društvenim mrežama. To je priča o tome kako jedna sveska sa bilješkama, jedan alarm za lijekove i jedna neizmjerna ljubav prema muzici mogu da spasu čovjeka od ponora. Teodora danas ne plače. Ona se fokusira na malo biće koje reaguje na kafanski repertoar i mirno spava uz buku, jer je na tu buku naviklo još u stomaku.

Na pitanje šta će učiti svoju kćerku, Teodora odgovara jednostavno i snažno: da ne bude naivna, da bude oprezna, ali prije svega, da bude dobar čovjek i da prati svoje srce. Ona je svoj put našla, a on vodi preko bina, kroz aplauze i pravo u zagrljaj svoje kćerke koja je postala njen čitav svijet.

– Nadam se da će mnoge žene da poslušaju ovu priču i koje proživljavaju ovo ili koje su već doživjele, samo da ne klonu nego da idu naprijed, jer vjerujte mi, meni je svaki dan sve bolji i bolji – poručuje Teodora na kraju razgovora, ostavljajući nas u uvjerenju da se najljepše pjesme zaista pišu suzama, ali se najbolje pjevaju iz inata i čiste, nepatvorene ljubavi.

(Telegraf)