Ručnom kosom pokorio region, a kod kuće pali kosilicu: Mirko ima više od 60 pobjeda

Protekli vikend donio je apsolutnu dominaciju jednog od najtrofejnijih kosaca na našim prostorima. Mirko Kecman iz Smoljane kod Bosanskog Petrovca zabilježio je pobjede na manifestacijama u Mrkonjić Gradu, na Balkani, i na Kupresu, potvrdivši da tradicionalna vještina ručnog košenja ne pada u zaborav kada se spoji sa čeličnom voljom i decenijskim iskustvom.

Iako su se na ovim takmičenjima okupili najbolji kosci iz cijelog regiona, Kecmanu su brzina, širina otkosa i preciznost ponovo donijele šampionske titule.

Društvo

Nevrijeme nanijelo štetu poljoprivrednicima u BiH: ''Grad se mogao lopatom kupiti''

Iza ovih rezultata stoji životna priča čovjeka koji je ručnu kosu uzeo u ruke još kao dječak, iz nužde, da bi danas postao istinska legenda sa više od 60 pobjeda.

Po kosidbi se ocjenjivao karakter

Mirko je svoju kondiciju kovao na nepristupačnim grmečkim terenima, gdje mašine nisu mogle prići.

„Počeo sam da kosim sa možda 12-13 godina, to je negdje 1984. godine. To su bili neki moji počeci. Imao sam sreću što je moj otac bio dobar kosac i od njega sam naučio dosta stvari. Najviše sam sa njim i kosio“, priča nam Kecman, dodajući da je kositi naučio iz potrebe, jer se na ovim terenima „živjelo od kose“.

Do devedesetih godina prošlog vijeka ova alatka bila je jedini garant opstanka seoskih domaćinstava koja su držala mnogo stoke, a radni dan počinjao je prije izlaska sunca.

Društvo

Komšiji uzorali 15 hektara za dan: Došli s 20 traktora, ni za gorivo nisu htjeli uzeti

Posebno mjesto u njegovoj bogatoj zbirci trofeja zauzima i alatka koju je dobio na poklon od starog majstora Osmana Buhića, a sa kojom i danas pobjeđuje.

„Sjećam se njegovih riječi prije smrti. Rekao je: 'Ovo što ti dajem, to je istorija' i baš sam mnogo puta s tom kosom pobijedio“, kaže Kecman.

Dodaje da su se kose nekada kupovale svakih pet godina, a malo koja je mogla i toliko da traje jer se svakodnevno otkivala.

„A sada ja to uradim samo pred takmičenje, tako da ona može trajati i 20 godina. Kod mene je ova kojom kosim skoro 15 godina“, kaže Kecman.

Sezona iz snova

Ova takmičarska godina za Mirka je počela pobjedom u Sloveniji krajem maja. Nakon toga uslijedio je peh u Novom Sadu, na Bukovcu, gdje je jako nevrijeme uništilo parcele.

Gradovi i opštine

Plodna posjeta Semberiji: Dogovorena konkretna podrška poljoprivrednicima

Iako je tamo ranije pobjeđivao čak deset puta, loš teren ga je ovaj put udaljio od postolja.

Ipak, protekli vikend i pobjede na Balkani i Kupresu pokazali su da je njegova forma na vrhuncu.

Pred njim su novi izazovi – koševina na Janjskom višegorju, Kosidba na Rajcu, te manifestacija na Romaniji kod Sokoca.

Za trijumf je, kako ističe, potreban specifičan sklop osobina.

„Potrebna je dobra volja i energija, da voliš to što radiš i da imaš iskustvo i da se nadograđuješ, kao u svakom sportu. Potrebna je vjera u sebe, a normalno i fizička kondicija. Što je čovjek jači i sposobniji, to bolje“, kaže Kecman.

Kada prođu narodna veselja, Mirko Kecman se vraća svom uobičajenom životu u Smoljani.

Društvo

D‌jeca farmera na čelu kolone maturanata: "Ostajem u poljoprivredi!"

Zaposlen je kao čuvar šuma – „lugar, narodski rečeno“, vodi sopstveno poljoprivredno domaćinstvo i drži stado od 50 do 60 ovaca, živeći u skladu sa tradicijom i prirodom.

A na svom imanju ipak radije bira moderniju varijantu.

Kroz smijeh kaže da ručno pokosi tek tri-četiri duluma godišnje, za trening i oko dvorišta, dok ga u svakodnevnim poslovima mijenja kosilica. Zbog toga ga komšije, znajući kakvog šampiona imaju u blizini, redovno zadirkuju.

„Mi smo tada bili mladi, nije nam bilo baš drago kositi. Moralo se ustati najdalje u šest sati i ići daleko od kuće. Bilo je njiva udaljenih i po tri-četiri kilometra, pa se išlo traktorima ili ko je šta imao, nekad i s konjima, ko je imao zaprežna kola“, prisjeća se.

Na grmečkim mobama kosidba je bila i nepogrešiv kantar ljudskog karaktera i date riječi. Opstanak ljetine zavisio je od uzajamne pomoći, a nedolazak na koševinu smatrao se neoprostivom izdajom.

Čekanje u cik zore, hoće li se oni koji su obećali zaista i pojaviti, duboko se urezalo i u Mirkovo pamćenje.

„Ako neko obeća da će doći i slaže, to je bila velika laž. Tog domaćina koji nije došao na mobu precrtaš u tim nekim svojim rokovnicima“, prepričava zanimljivu crticu iz prošlosti.

Kosa kao istorija

Dolaskom mehanizacije, ručno košenje palo je u zaborav. Po povratku u rodnu Smoljanu, 2009. godine, Mirko je sa grupom entuzijasta pokrenuo manifestaciju „Prva kosa Grmeča“, što ga je vratilo na parcele, ali ovaj put ne iz nužde.

Kecman ističe da je na Grmeču dio organizacionog tima, pa na tamošnjem takmičenju ne učestvuje.

„Kada sam počeo sa takmičenjima, znao sam da to dobro umijem, ali sam bio slabo fizički pripremljen. Kada sam ostavio cigare, malo se posvetio treninzima i počeo učiti od tih kosaca kako se to radi. Nisu to više bile one kose kojima smo mi kosili sa očevima. Kupovale su se malo duže kose, koje su brže, tako da sam već 2011. počeo da nižem pobjede“, priča Kecman.

(Selma Mujić/Agroklub.ba)